Vino
U Sumoru i uzoru lirski subjekt zavidi „na sudbi i najnižoj zvijeri“ koja je s
lakoćom „tupi san“ mogla na sebe navući i time izbjegla sporost vremena koja
preplavljuje čovjeka dosadom.
Vino je kao i „tupi san“, nudio isti lijek:
„Da smanji gorčinu, Bog je objeručke/ Stare prokletnike što umiru
mučke/ Obdario snom, pokajavši se malo./ A Ljudsko je srce sveto vino dalo“.
Vino samotnika
Pogled žene raspusne, pun čudne toplote,
Koji sklizne po nama, nalik snima zlatnim
Što ih luna rasprostre jezerom podatnim,
Kupalištem njezine nehajne ljepote;
U prstima kockara zadnji komad zlata;
Raskalašni poljubac suhe Adeline,
Ili, kao daleki krik ljudske gorčine,
Glazba što razdražuje, nježna, umiljata;
Sve nije ni prinijeti, moja boco orna,
Tvom čudesnom melemu, što ga, čudotvorna,
Ti čuvaš za pjesnika pobožnog i žednog;
Ti ga pojiš mladošću, životom i snima
- I ponosom, tim blagom svakog stvora bijednog,
Da likovati može, sličan bogovima!
Vino ljubavnika
Prostor je danas čist ko suza!
Bez povodaca, bez mamuza
Zajezdimo u sedlu vina
Do nebeskih nam postojbina!
Ko anđela dva, opsjednuta
Snom da ih ponor plav proguta,
Kroz modri kristal zore rane
Hvatajmo sjaj fatamorgane!
Lagano njihani na krilu
Vira što nas razumije nijemo,
U usporednom tom bunilu,
O moja sestro, plivat ćemo
Bez predaha, bez zastajanja
Ka raju što ga duh moj sanja!
Vino krpara
Često, ispod fenjera, kom vjetar, prepun bijesa,
Povija crven plamen i zid mu staklen stresa,
Tublatnjavom predgrađu, između trošnih kuća
Gdie čovječanstvo kao olujno vrenje ključa,
Sreće se krpar neki što, sličan pjesnicima,
Sa zidom se sudara, spotiče, glavom klima,
I kao kralj što bijednih uhoda se ne boji,
Iz svega glasa svoje planove dične kroji,
Divne zakone daje, na svoj se prijestol penje,
zlima donosi propast, a žrtvama spasenje,
I pod svodom nebeskim, kao pod baldahinom,
Opija se sopstvenim sjajem i veličinom.
Ti jadnici, skrhani domaćim svojim jadom,
Iscrpeni starošću i izmučeni radom,
Pognuti pod teretom gomile ruševina,
Izbljuvani iz ždrijela Pariza, toga džina,
Idući kući, miris dalekih šuma nose,
Predvodeći ratnike mrgodne, sjedokose,
Sa brcima što vise kao stari barjaci;
Stjegovi, slavoluci, svi pobjednički znaci
Pred njima kao sjajna čarolija se nižu!
I dok se bat bubnjeva i glas fanfara dižu,
Nad vrevu tu, nad bučnu orgiju treperavu,
Narodu, od ljubavi pijanom, nose slavu!
Tako kroz čovječanstvo, taj ponor svih taština,
Poput Paktola9 zlatnog protiču rijeke vina
Koje čovječjim glasom podvige svoje slavi
I kraljuje kroz ljude ko neki vladar pravi.
Da utopi svu pizmu i smiri srce nujno
Svih starih prokletnika što umiru nečujno,
Nebo je san poslalo, kajanjem obuzeto,
A čovjek otkri vino, sunčevo dijete sveto!
Vino ubojice
Žena mi mrtva- široko mi polje!
Kad sam bez siće vraćao se kući
Kidala mi je živce jaučući,
A sad ću piti ja do mile volje!
Carski sam sretan! Opet nekadanjom
Čistotom zrači moje nebo jasno...
Tako nam isto izgledaše krasno
I onog ljeta kad poludjeh za njom.
U sebi nosim žed toliko jaku
Što razdire me, pali iz nutrina,
Da trebalo bi njoj toliko vina
Koliko bi u njenu stalo raku.
Na dno bunara bacio sam tijelo,
A onda dolje, gdje leži u memli,
Nabacah mnogo stijena... Uzmognem li,
Zaboravit ću nju i svoje djelo!
U ime nježne prisege što stopi
Zauvijek naše sudbine u jednu,
I da se naša srca opet sretnu
Ko sretnih dana kad nas ljubav opi,
Izmolih od nje sastanak na cesti
Mračnoj, gdje večer širi svoje sjene.
I ona dođe! O lude li žene!
Ne, nitko od nas nije baš pri svijesti!
A iz nje još je zračila ljepota,
Ali i umor! Dirnulo me sve to,
Mnogo je voljeh! I zato joj, eto,
Rekoh: Otiđi iz ovog života!
O, nitko mene ne može da shvati!
Zar itko od tih glupih pijanica
Znao bi tako pod okriljem tmica
Pokrov od vina pokojniku dati?
Taj ološ što je poput stroja zao
I nepovrediv pred svime na svijetu,
Nikada, ni u zimi ni u ljetu,
Istinsku ljubav nije upoznao,
Ljubav s paklenim kolom svojih bura,
S magijom, s grozom koja duše mrvi,
S okusom suza, otrova i krvi,
Zvekom lanaca, klepetom kostura!
- Sam i slobodan ponovno, o slavlja!
Hoću da budem pijan kao klada,
I samo snom, a ne i grižom svladan.
Da prilegnem na put dok noć se javlja,
I da tu spavam kao neko pseto!
Nek kola puna stijena mojim tragom
Tutnjeći krenu, nek mahniti vagon
Projuri preko mog tijela ukletog
I nek mi smrvi glavu zločinačku
Ili odsiječe nju od trupa moga,
Briga me za to! kao i za Boga,
Vraga i cijelu družinu svetačku!
Duša vina
Iz boca je uvečer pjevala duša vina:
Za te je, o Čovječe kog sreća nije takla,
Ta pjesma suštog sjaja i bratska mi toplina
Pod mojim rujnim voskom, iz grobnice od stakla!
Ja znam koliko treba, kad brijegom hara suša,
Mukâ i rijekâ znoja u suncu i vrućini,
Da moj se život rodi, probudi moja duša;
A vino je zahvalno i nikad zlo ne čini.
Jer uzavru u meni radosti neslućene
Kad kvasim grlo biću izmorenom i žednom,
I utroba njegova sladak je grob za mene,
Gdje mi je ljepše nego u podrumu mom lednom!
Čuješ li te nedjeljne refrene kako ječe
I nadu što mi klikće kroz grudi treperave?
Pjevat ćeš hvalu meni i bit ćeš prepun sreće
Kad, nalakćen na stolu, posuvratiš rukave;
Tvojoj ženi zanijetoj ulit ću plam u oči;
Tvom sinu dat ću rumen; okrepljujuće piće,
Za boj ću mu životni u žile ja da točim
Sok što sokoli borce i jača im mišiće.
U tebe ću da padnem ko biljna ambrozija,
Ko sjeme dragocjeno Sijača vječitoga,
Da iz naše ljubavi proklija poezija,
Taj rijetki cvijet i radost za oči samog Boga!