Pobuna
U Pobuni lirski subjekt pokuša nadvladati dosadu, jad i depresiju pobjedom sudbine kako bi preoteo svoju egzistenciju. Lirski se subjekt poistovjećuje s Kristom robom, koji poput dekadenta, služi tiranskoj volji Božjoj prostodušno kleknuvši pred onim „što s neba se smije nad ranama“ njegovim.
Zatajanje svetoga Petra
Što radi Bog s tim jatom prokletstava i grdnja
što lete k družbi njemu dragih serafina?
Ko tiranin, sit mesa, i gasan krepka vina,
on sni uz šumor naših kletava i sprdnja.
I grcaj mučenika i krič pogubljenika
zacijelo su tek zvuci opojne simfonije,
jer ni uza svu krv što krvoločnik ju lije,
nebesa nisu sita ni vapaja ni krika!
O, Isuse, sjeti se, gdje si se smiren, skrušen,
u Getsemanskom vrtu, molio, klečećke,
svom Ocu, što uz osmijeh, s neba, ču gdje zveče
tri čavla krvnička, dok živo tkivo buše,
a ti već vidje kako na tvoje božanstvo
stražari, pa i sluščad, bezobzirce pljuju,
i gdje ti oštre bodlje trnove krune
svod lubanje, gdje živi cijelo Čovječanstvo;
gdje ti se od težine tijela, razapete
ruke izdužuju, a krv i znoj se cijede
niz blijedo čelo i niz križne grede,
i gdje pred pukom stojiš poput neke mete,
jesi li sanjao sjaj dana blage sreće,
kad dođe ispuniti davno obećanje,
jašuć na magarcu, dok palmovo se granje
po tvojim putevima steralo i cvijeće,
kad pun si nade, duhom potlačena sebra,
sve trgovčiće bičem prognao iz hrama,
ko vladar? Nije li te prije ubod srama
i grižnje ranio, no koplje posred rebra?
- Ja odbijam taj svijet, nepomiren sa stavom
da čin i san baš nisu u svemu skladna braća,
zar da se mača laćam i pogibam od mača?
Da, sveti Petar izda Krista... s punim pravom.
Abel i Kain
I.
O, rode Abelov, spavaj, pij i jedi,
i Bog se smješka tvojem ornom radu.
O, rode Kainov, ti blatom gredi
i skončat ćeš u beznađu i jadu.
O, rode Abelov, tvoja se žrtva
sved mili finom nosu Serafina!
O, rode Kainov, tvoja je mrtva,
čim uzleti spram nebeskih visina.
0, rode Abelov, tvoj usjev buja,
blago se množi od ljeta do ljeta.
O, rode Kainov, tvoj drob grûja
od praznine poput bijesna pseta!
O, rode Abelov, grij siti trbuh
uz obitelj, kojoj vatra prudi.
O, rode Kainov, pod tužnu vrbu,
poput čaglja, sklanjaj se od studi.
O, rode Abelov, ljubi se i množi,
da s hrpom djece u svom domu žiješ.
O, rode Kainov, sve želje složi
u okvir koji uzmognes i smiješ.
O, rode Abelov, sve listom brsti,
ko stoka kad ju odvode na popas!
O, rode Kainov, ti ostaj u vrsti,
kad ti obitelj okrene u propast!
II.
Ah, Abelov rode, strah će i strepnja
vonjati s mjesta gdje ti leš pogrebu!
Ah, Kainov rode, nezasitna hlepnja
nije ti jamstvo ni mrsu, ni hljebu!
Ah, Abelov rode, od srama stenji,
jer toljaga i gvožde pluga skruši!
Ah, Kainov rode, k Nebu se penji,
i samoga Boga na tlo sruši!
Litanije Sotoni
O, ti, najmudriji od Andela, ti, Bože,
ti, žrtvo kobi, koju grde gdje tko može,
o, Sotono, smiluj se mojoj trajnoj bijedi!
O, Kneže prognani, kojega svatko tlači,
a ti i pobijeđen uvijek budneš jači,
o, Sotono, smiluj se mojoj trajnoj bijedi!
Ti sve znaš, kralj si tajna podzemlja i groba,
ti spremno liječiš ljude od muka i tjeskoba,
o, Sotono, smiluj se mojoj trajnoj bijedi!
Ti, koji čak i grsne gubavce, na kraju,
znaš skloniti da traže utjehu u Raju,
o, Sotono, smiluj se mojoj trajnoj bijedi!
Pa ti i moćna Smrt, tvoja stara ljubavnica,
još začinjete Nadu - tu ludu ljupka lica!
O, Sotono, smiluj se mojoj trajnoj bijedi!
Ti, koji suđenomu rugom grčiš lice,
da psuje oko gubilišta zbrane zlice,
o, Sotono, smiluj se mojoj trajnoj bijedi!
Ti znaš sred kojih tajnih skrovišta i škulja
naš ljubomorni Bog posakri sloj dragulja,
o, Sotono, smiluj se mojoj trajnoj bijedi!
Ti, čije bistro oko zna niz arsenala,
sred kojih spava narok metala i kristala,
o, Sotono, smiluj se mojoj trajnoj bijedi!
Ti, što širokim dlanom mjesečaru oči
zamjenjuješ kad mimo zgrada kani proći,
o, Sotono, smiluj se mojoj trajnoj bijedi!
Ti, koji čudom mekšaš kosti pjanih lola
kad padnu pod kotače brzih noćnih kola,
o, Sotono, smiluj se mojoj trajnoj bijedi!
Ti, koji tješiš jadne paćenike, reci, gdje se,
na koji način, salitra i sumpor mijese,
o, Sotono, smiluj se mojoj trajnoj bijedi!
Ti, sukrivče naš hrabri, koji tako smjelo
zlom okrutniku Krezu žežeš žig na čelo,
o, Sotono, smiluj se mojoj trajnoj bijedi!
Ti, koji srca cura puniš kultom rana
ljubavnih, i krpa, po modi ovih dana,
o, Sotono, smiluj se mojoj trajnoj bijedi!
O, štape prognanika, luči znanstvenika,
o, rame galženjaka, o, vođo urotnika,
o, Sotono, smiluj se mojoj trajnoj bijedi!
Ti, poočime svih nas, što nas crn kraj dogna,
kad sve nas Otac Bog iz zemnog raja progna,
o, Sotono, smiluj se mojoj trajnoj bijedi!
Molitva
Sva čast i slava tebi, Sotono, u visini
tog Neba, kojim vladaš, a i u dubini
Pakla, gdje svladan bdiš u muku sanja!
I moja duša jednom pod Stablom spoznanja
otpočine, uza te, gdje će iz tvog čela
izrasti kao novi Hram svrž novih djela.