Slike Pariza
Baudelaire svoj drugi dio zbirke Slike Pariza započinje tonom nade.
Lirski subjekt, iščekujući zimu sprema
svoju samoću u kojoj će, iz svoga srca tkati proljeće koje će ogrijati njegov duh.
Nada s kojom lirski subjekt započinje drugu cjelinu jest najviša točka
s koje u sljedećim pjesmama postepeno propada.
Sunce
Kroz staro predgrađe, gdje stari kapci, svuda,
po pročeljima, kriju prizorišta bluda,
kad sunce zasja dvaput žarče, napržito,
pa žeže grad i polja, krovove i žito,
kadikad, sâm, na čudno mačevanje odem
u zakutku da nekom zgodan srok ubodem;
bauljam preko riječi, dok ih putem ganjam,
dok ne nađem svoj stih, o kom dugo sanjam.
Naš hranitelj i otac, ljut protivnik bljedoći,
što stihove na njive mjesto ruža roči,
u paru pretvara sve ljudske brige redom,
da košnice i ljudski mozak puni medom.
Pomlađuje sve bijedne, uboge i kljaste,
da budu vedri, bodri, ko cure ružičaste,
određuje da žetve budu blagodatne,
u besmrtnu svom srcu žudi da sve cvate!
A kada, baš ko pjesnik, side sve do grada,
poljepšava sve ružno, što u bijedi strada,
posjećuje, ko kralj, bez pratnje, u tišini,
sve bolnice, sve dvorce, i sve se ljepšim čini.
Riđokosoj prosjakinji
Riđa curo, blijede puti,
kroz tvoj dronjav skut se sluti
jad i bijeda tvog života,
i ljepota,
za mene su, pjesničića,
stas tvoj, tako bolno sićan,
i nos, pjegicama šaran,
vrelo čara.
Ljepše nosiš, manje znana
no kraljice iz romana,
cipelice s puno pompe-
trošne klompe!
Uzmi mjesto kratkih tralja
raskoš dugih dvorskih halja,
dokaz otmjenoga svijeta,
sve do peta;
mjesto bječva punih škulja,
nastoj da ti glupa rulja
uz list gleda bodež sjajni,
veličajni;
Slijepci
Daj, pogledaj ih, dušo, doista su strašni
Koračaju ko lutke, smiješni su, u biti,
a očne jabučice mutnjikav sjaj im niti,
dok zure tko zna kamo, zazorljivi i plašni.
Njihove oči, sad bez iskre, božanski plave,
ispituju crn beskraj i netremice streme
u nebo, a da nigdje i nikada spram zemlje
ne saginju od strepnje već oteščale glave.
I tako kroče kroz mrak, što im nadu krade,
kroz mora vječite tišine! Dok ti, grade,
mahnitaš, pjevaš, ričeš, kao pjani tepci,
a ja ih bešćutnim i pomnim okom pratim
i za njima se vučem, čak više od njih patim,
jer pitam, što li traže na Nebu svi ti slijepci?
Prolaznici
Sva ulica orgija zaglušujućom bukom.
Visoka, stasita, u crno odjevena,
ko živa slika bola, prođe neka žena,
držeći čipkast rub suknje ljupkom rukom.
Dražesna, otmjena, zglob gležnja skladno vitak.
A ja, ko neki čudak, srčem, zgranut, zguren,
iz modrog oka, neba, s iskrom bliske bure,
opojnu slatkoću i pogubni užitak.
Sijev munje - i već noć! - Divoto kratkotrajna,
od čijeg pogleda sad opet živim, dišem,
zar tek u vječnosti da ugledam te, bajna!
Daleko! Drugdje! Kasno! A možda nikad više!
Ti ne znaš kud ću ja, ja ne znam gdje si stala,
o, ti, koju bih volio, ti, koja si to znala!
Kostur težak
I.
Međ anatomskim crtežima,
po prašnim kejovima Seine,
sred hrpa knjiga, zabačene
(dva do tri stoljeća im ima!),
leže gravire, što ih u potu
i žaru stari meštar stvori,
duh slika tugom dušu mori,
no, ipak, svjedoči Ljepotu,
jer iz tih slika kanda žmuri
tajanstvo neke tavne strave,
te obradom se zemlje bave
sve leš do leša, sve kosturi.
II.
O, recite mi, mračna bića,
težaci, tupih, mrkih lica,
što vi, krtih kralježnica
i davno klonulih mišića,
od ove zemlje jalovice
očekujete, jadni kmeti,
o mrtvačke tačke speti,
za koje gazde i žitnice?
Zar želite (u predubokoj
patnji kobnog ovog doba!)
pokazati da ni jaz groba
ne jamči obećani spokoj:
da je i Ništavilo tek varka,
da čak i sama Smrt nam laže,
da nam se život vječno kaže,
o, jao, kao kakva žarka
čežnja za novim tlom i poslom,
da kopamo, svi svjesni sebe,
dok lopata nam oštra grebe
pod nogom, krvavom i bosom.
Magle i kiše
O, pojesenja, zime i proljeća blatna,
vi, snena doba! Ja vas i volim i ćutim,
jer i moj um i srce u vlažna grobna platna
obavijate, uz vas i svoju raku slutim.
U ovoj udolini, gdje divlje jugo lijeće,
i gdje za dugih noći crn vjetrokaz cvili,
moj duh daleko lakše no u pramaljeće
širokim zamasima kao gavran krili.
I ništa slađe srcu od tog carstva mraka
koje već davno steže studen oštre zime,
o, vi, godišnja doba, vladari naše klime,
od vaših stalnih magla, i dušljivoga tlaka
- izuzev kada dvoje, za bezmjesečja, mognu
uljuljati bol u san, na pogibeljnom logu.