Sumor i uzor
Prvi dio Baudelaireove zbirke pjesama Sumor i uzor (Spleen and ideal) prikazuje dva pola koja čine
lirskog subjekta.
Razapet je između prokletstva vidljivog i blagoslova nevidljivog.
Stvarni svijet mu se gadi, a neutaživa čežnja mu ne dopušta da ode u visine. Bori se
sa zbiljskim koja ga ispunjava samo dosadom, čamom i
jadom, a idealno je nedohvatljivo.
Albatros
Često, zbog zabave, ljudi s broda love
Albatrose, moćne ptice s Oceana,
Lijene suputnike koii nebom plove
Nad lađom što klizi niz prostranstva slana.
Kad ga na pod stave, uhvaćen i svladan,
Kralj azura tada raširi kraj tijela,
U svom batrganju nespretan i jadan,
Ko ogromna vesla, duga krila bijela.
Tai krilati putnik kako je sad bijedan!
Maloprije divan, sad se smiješno valja;
Po kljunu ga svojom lulom dira jedan,
Drugi hrama, glumi krilatog bogalja!
Pjesnik sliči caru oluja i bura
Što se strijelcu smije s oblačnoga svoda;
Na tle prognan, gdje ga svijet s porugom gura,
Od džinovskih krila ne može da hoda.
Uzlet
Iznad gora, šuma i povrh dolina,
Vrh mora, jezera i nad oblacima,
Kroz prostor za suncem i za eterima,
Dalje od najdaljih zvjezdanih maglina,
Ko plivač koji se u valu sav topi,
Moj duše, u letu okretnom i britkom
Sa neizrecivim i muškim užitkom
Brazdaš dubok ovaj beskraj što te opi.
Leti! Pročisti se blistavom visinomn
Daleko od smrada tog bolesnog bitka,
I pij, poput čistog, božanskog napitka,
Oganj koji puni prostore vedrinom.
Iza silnih tuga i briga što štedro
U život nam toče tminu i sivilo
Sretan je kog dići može snažno krilo
U ono prostranstvo blistavo i vedro
I čija misao kao ptica stremi,
U jutarnje nebo - tko može da leti
Nad ovim životom i zna razumjeti
Što govori cvijeće i predmeti nijemi!
Bolesna muza
O, jadna moja muzo, što te jutros mori?
Tvoj prazan pogled vrvi od noćnih priviđenja
i vidim gdje ti redom s blijede kože gori
sad ludost, a sad strava i nijema studen mrijenja.
Da l' crven ti vilenjak, il zelen vampir pori
drob, za strah i ljubav s urna njinih bdijenja?
Il okrutna te mora nesmiljeno sori
u grotlo Minotaura, bez nade izbavljenja?
Ja želim da se kao miris krepka zdravlja
iz tvojih grudi struja snažne misli javlja.
Da kršćanska ti krv u bujnom ritmu struji,
ko glazba, kad u slogu antičkom zabruji,
te zvoni sad Feb, otac pjesme svake dobe,
sad slavni Pan, kralj berbe, jematve i mobe.
Prodajna muza
O, muzo srca mog, što sanjaš raskoš, bijedna
kad siječanj zlim sjevercem mete mrazne noći
i mračan bol u duši, hoćeš li uzmoći
bar noge zgrijati, pomodrjele i ledne?
A mramorna ramena, što ih studen koči,
oživjeti na zraci što kroz kapke gledne?
Dok prazne mošnje, duše i gladne i žedne,
očekuješ da s neba žeženo zlato soči?
Za svoju koru kruha morat ćeš doskora
mahati kandilom, ko dječak dječjeg zbora,
i pjevati Te Deum, bez vjere u dnu duše,
ko gladni lakrdijaš, nudeć svoje draži
i smijeh kroz suze i sve ono što puk traži,
da očaraš prostake što te u glib ruše.
Loš redovnik
Visoke, mrke stijene starinskih samostana
bile su oslikane nizom svetih slika;
u pobožna su srca te slike davnih dana
ublažavale strogost građevnih oblika.
Kad Kristova je riječ sazrijevala ko hrana
i mnogi je redovnik, neotkriven nikad,
govorio na groblju, pred pukom sa svih strana,
uzvisujući Smrt, ko cilj svih nevoljnika.
Moj duh je grob u kojem je jedini stanovnik
već davno jedan loš i nemiran redovnik;
a ništa ne krasi mrak samostanskih stijena.
O, lijeni redovniče! Kad ćeš, bez poštede,
upriličiti nastup sjetne moje bijede,
sva djela mojih ruku, svu ljubav mojih zjena?
Neprijatelj
Dani mog djetinjstva olujni su bili,
tek poneki trenut sjajna sunca znadem;
po mom vrtu vječni pljuskovi su lili,
pa sad malo zrelih plodova imadem.
Evo, već se bliži jesen misli mojih,
morat ću trnokop i grablje u šake
da brižno ravnam brazde usred kojih
sada zjape rupe, mračne kao rake!
Ali, tko zna hoće li cvijeće mojih snova
na tlu izrovanu naći soka nova,
tu mističnu hranu što cvijeću daje snagu?
– Jao, tugo, moćno Vrijeme k tlu me tlači!
Mračni Neprijatelj grud mi glođe nagu
i od krvi koju gubim - on biva sve jači!
Zlosreća
O, Sizife, to teško breme svima
lomi mar i prkos. Tko god bio!
Zaludu što je srčan, ili smion,
umjetnost nema međa, vrijeme ima!
Prezrev slavne pogrebe, ja biram
svoj grob u osami, već davno slućen,
a srce mi ko limen bubanj tuče,
baš kanda pogrebni marš mi svira
– Kadikad neki vrijedni dragulj spava
u mraku sna i mrtva zaborava,
gdje sonda ga ni čaklja neće naći;
kadikad neki cvjetić širi bajni
miris, opojan ko draži drevnih tajni,
u osami, što bit mu biti mrači.