Smrt
Smrt je konačno razrješenje koje lirskom subjektu predstavlja posljednju
nadu, koja, ako ništa, će ga lišiti nepodnošljive dosade.
U posljednjoj cjelini
zbirke nastupa Smrt ljubavnika, Smrt siromaha, Smrt umjetnika koji „kao kipari
mučeni prokletstvom,/ Muče sami sebe u čežnji za sredstvom/ I još se nadaju, s
mračna Kapitola/ Da će doći Smrt i kao sunce slave/ Rascvjetati cvijeće iz njihove
glave“. Lirski subjekt s posljednjim dahom doziva smrt.
Smrt ljubavnika
Na naš krevet blag će miomiris pasti,
na taj ležaj, možda dublji i od greba,
čudno će nam cvijeće po stalcima cvasti,
brano samo za nas, ispod ljepšeg neba.
A kad sve nam vatre ljubavne dotraju,
bit će nam srca dvije zublje u prostranstvu,
ogledajuć se u udvostručenu sjaju
u našim dušama, u zrcalnom blizanstvu.
Kroz rujnu večer, s mistikom modrine,
još će jedan plam palacnuti iz tmine,
kao dug i mučan jecaj oproštajni,
a potom, Anđeo će vjeran sići k nama
i oživjeti životom nekih novih tajni
dva mutna zrcala, dva davno zgasla plama
Smrt siromaha
Za sve nas Smrt je, jao, i utjeha i nada,
sve samo za nju živi, ona je svrha žica,
eliksir što nas jača u borbi protiv jada
i bodri nas na putu do mraka i nebića
kroz bijes oluje, snijeg, kroz tuču i kišu,
na crnu obzorju sja poput iskre svijesti,
ona je prisna krčma, o kojoj knjige pilu,
u kojoj putnik može jesti, leci, ili sjesti:
Smrt je naš andeo, što sve nas mamno zove
na počinak, što jamči tih san i čarne snove,
te mekan ležaj stere za čeljad željnu hljeba:
ona je slava Bogova, žitnica svih gladnih
ona je moinja bijednih i domovina jadnih
ona je otvorena dver nepoznatog Neba!
Smrt umjetinka
Koliko puta još da praporcima zvečim
icjelivam ti čelo, o, ti, ruglo sjetno?
Koliko strijela treba da prirodu bih sretno
pogodio, o tulče, u srijedu koju mečim?
Istrošit ćemo duhu spletki, prazna srca,
porušit ćemo čvrste skele, jošte trajne,
ne ugledavši velik, nedosežan lik Tajne,
što paklenu nam žed već pretvara u grcaj!
Dok neki vječno žive bez vlastita Idola,
znam kipare što puk ih prokletima sudi,
što gruhaju se šakom o čelo i o grudi,
a nada im je samo čudan mrak Kapitola!
A samo će im Smrt, to novo sunce sreće,
izmamiti iz mozga još neko novo cvijeće!
Radoznalčev san
Je l'i tebe u patnji stran srh užitka smuši,
te netko za te reče: »Gle, kakva li čudaka!a
- A tek što nisam umro! U zaljubljenoj duši
oćutjeh strast i stravu, drag bol osobenjaka;
i nadu i tjeskobu, spoj što me zdušno guši;
što brže sipi pijesak kobnoga dobnjaka
moj bol je gorči, a i sladi, dok mi suši
srž srca, goneći me iz društva veseljaka.
A bijah dijete, koje za kazalištem ludi,
i mrzi zastor, jer mu krije svijet žudi...!
A onda zasja prizor istinskog prizorišta:
ne čudeći se, umrijeh i stravična me neka
i mutna zora zastre... I, što sad? Više ništa?
Zastor se uvis vinu - a ja i dalje čekam.
Svršetak dana
U mutnu svjetlu, bljutav, bučan,
leše, bjesni, kao noćna mora,
život besmislen i sramno mučan.
No, kad se napokon, s obzora,
polako, bludna noć prikrade,
što briše ono sramno, bijedno,
što blaži glad, žed, strah bez nade,
te Pjesnik dahne: »Jedva jednom!
Moj duh, kralježnica, dubina
bića mir i odmor žeđa;
pun mračnih snova i gorčine,
izvrnut ću se gdje na leđa,
vašim velom preko vjeđa,
o, vi, osvježavajuće tmine!