Cvjetovi zla
Baudelaireova je četvrta cjelina Cvjetovi zla prikaz najbržeg propadanja koji od
Demona koji ga vodi do suhe dosade;
„A gledajte tu pustoš, bez radosti i boje“
u kojoj ne osjeća ništa, konačno prožima lirskog subjekta
potpunom destrukcijom koja gradi put k smrti.
Uništenja
Pokraj mene stalno neki Demon živi,
kao gust crn oblak oko mene rosi;
srčem ga i ćutim gdje mi žeže grudi
čežnjom za svim što nam kaznu nosi.
Često, znajući što mi ljepota znači,
poprima oblike zavodnice vitke,
licemjerno zna uvjerljiv razlog naći
da mi usta spremi za sramne napitke!
I tako me vodi od Boga, sve dalje,
zasopljena, smrtno trudna, te me šalje
u dol Dosade, u nedohodne strane;
u oči mi baca, zbunjene od htijenja,
zaprljane halje, otvorene rane
i okrvavljene sprave Uništenja!
Dvije dobre sestre
I Razvratnost i Smrt, krasotice su dvije,
obje su dobra zdravlja, a rado se i ljube,
još nevine slabine par krpica im krije,
sve trud za trudom trpe, a porod stalno gube.
Sumornu pjesniku, što nije željan braka,
otmjenom ubogaru i prijatelju pakla,
pokazuju bordeli i breze iznad raka
tvrd ležaj, koji nikad grižnja nije takla.
I ložnicu i lijes nam, u nekoj sramnoj zlosti,
po redu spremno nude, te sestre vrijedne časti,
sve stravične užitke, sve raspusne slasti.
I kad ćeš sa mnom u grob, mrska Razvratnosti?
I kad ćeš mi ti, Smrti, njena drugo, svrh lijesa
zasaditi uz njene mirte svoj mrk red cipresa?
Vrelo krvi
Da, često mi se čini - krvari mi tijelo,
u ritmičnomu mlazu jecaja, ko vrelo.
I jasno čujem krv- gdje šiklja na sve strane,
no uzalud ju tražim, na koži ni rane!
Pa kulja kroz grad, kanda bojno polje plavi,
od kamenja na cesti otočiće pravi -
i sva žedna stvorenja masnim rujem boji.
Ja često podlim vinom u lažnoj nadi mirim,
bar na dan, stravu što mi srce kida;
no vino oštri duh i bistri snagu vida;
već htjedoh da u lažnoj ljubavi se smirim,
no ljubav je trnovit log za jadna mene,
gdje gasim žed izopačeno hladne žene!
Ljubav i lubanja
stara vinjeta
Na lubanju Čovječanstva
mali Amor sjeo,
svrh tog mu trona srh tajanstva
usnice u cerek sveo,
vedro napuhava balone
što se u zrak dižu,
kanda bi na kraj vasione,
jedni druge stižu.
No čim se svijetli balon drzne
smjerom rajskih vrata,
već mu nježna duša prsne,
kao san od zlata.
A lubanja tu igru prati,
pa stenje i moli:
- Kad će ova ludost stati,
okrutna do boli!
Jer to što dahom šalješ kroz zrak,
bez uma i srca,
ti, silniče, to je moj mozak,
moja put i krvca!«
Alegorija
Ta žena je i lijepa i raskošnih oblina,
i kupa bujnu grivu u punoj kupi vina,
no otrov javnih kuća, ni ljubav grube ćuti,
ne nagrizaju glatki granit njene puti.
Ona se Smrti smije, a Razvratu se ruga;
no, nokti su tih rugla, oštri poput struga,
u gruboj igri našli, uz bolno jedru bajnost
tog tijela, čak i neku grubu Veličajnost.
Kad hoda-božica je, Sultanija - kad sjedne,
a muhamedanka kad povrh vela gledne;
kad širi nježne ruke, ljuljnu joj se grudi,
te jedrom, glatkom puti mame mnoštvo ljudi.
Au svom djevičanstvu, ta jalovica zgodna
zna da je ovom svijetu i takva neophodna,
da tjelesna ljepota dar je višnje volje
za iskupljenje grijeha, za sve nas ovdje dolje.
Ne razmišlja o Paklu, ni kušnji Čistilišta;
kad kucne čas da ude u Noć, u crno Ništa,
stat će pred lice Smrti, ne kao ljupka djeva,
već ko novorodđenče, bez kajanja i gnjeva.
Mačka
Dođi mi, lijepa mačko, na grudi zaljubljene,
Uvuci kandže svojih šapa
I daj mi da na miru ronim u tvoje zjene
Gdje metal se s ahatom stapa.
Kad prstima ti glavu milujem, prepun mira,
I gladim gipka leđa dlanom,
Kad ruka mi se slašću opija, dok ti dira
Tijelo naelektrizirano,
Tad dragu svoju vidim u duhu. Oči njene,
Tvojima slične, ljupka zvijeri,
Oštre kao sječivo i hladne, motre mene,
I svuda oko nje treperi
Zrak neki što opija, a pogibeljni miris
Iz smeđe puti joj se širi.
Krvava česma
Krv začujem ponekad svoju kako huči,
Ko česmu što ritmično jeca, ističući.
Slušam joj izlivanje, žubor neprestani,
No pipam se uzalud - nigdje traga rani.
Ko arenom vlastitom, ona gradom štrca,
Pretvara na pločniku stijene u ostrvca,
Stvorenja ožednjela svojim valom poji
I čitavu prirodu u crveno boji.
Mišljah da će varljivo vino meni dati
San, da načas uspavam stravu što me prati;
S vinom je sluh oštriji, oko vidi bolje!
Mišljah da san, zaborav, ljubav bi mi dala,
No ljubav je za mene madrac od igala,
Napravljen da napaja te okrutne drolje!
Druge, opet, velove samostanske vole,
Ali pod dugu halju bič im skrije ruka
Da noću, u šumama mračnim, stope, gole,
Pjenu svog uživanja sa suzama mukâ.
O djevice, patnice, o krda demona,
Duše pune prezira za stvarnost, o srca
Satirska i pobožna i beskraju sklona,
Gdje čas kliktaj ori se, a čas suza vrca,
Vi što vas u pakao prati moja duša,
Sestre jadne, volim vas koliko vas žalim,
Zbog žeđi vam beskrajne, patnje što vas kuša,
Zbog strasti u srcima vašim ustreptalim!