Crna rupa je područje u svemiru čija je gravitacija toliko snažna da ništa, ni materija, ni svjetlost, ne može pobjeći nakon što prijeđe horizont događaja. Nastaju kolapsom masivnih zvijezda i skrivaju jedne od najvećih misterija moderne fizike.
Crna rupa nastaje kada zvijezda mase veće od oko 20 Sunčevih masa potroši nuklearno gorivo. Jezgra kolabira pod vlastitom gravitacijom, a ako preostala masa prelazi otprilike 3 Sunčeve mase, tzv. Tolman-Oppenheimer-Volkoff granicu, ništa ne može zaustaviti kolaps. Nastaje objekt iz kojeg ni svjetlost ne može pobjeći.
Crne rupe ne usisavaju prostor poput usisavača. Imaju izuzetno snažnu gravitaciju na malim udaljenostima, ali kada bi Sunce postalo crna rupa, Zemlja bi i dalje kružila istom orbitom. Ono što ih čini egzotičnima jest krajnja gustoća: sva masa Sunca sažeta u sferu promjera 3 km.
Postoje četiri vrste: zvjezdane (3 do 100 M☉), supermasivne (milijuni do milijardi M☉, u središtima galaksija), srednje mase i primordijalne. Gotovo svaka velika galaksija krije jednu u svom središtu.
Granica iza koje ni svjetlost ne može pobjeći. Schwarzschildov radijus.
okreni ↻
Nevidljiva sferna granica na kojoj brzina bijega doseže brzinu svjetlosti (300 000 km/s). Jednom kad je prijedjes, svi putovi u prostorvremenu vode prema singularitetu. Radijus se zove Schwarzschildov radijus: R = 2GM/c².
| Sunce (1 M☉) | ~3 km |
| 10 M☉ | ~30 km |
| Sgr A* | ~12 mil. km |
| M87* | ~18 mlrd km |
Točka beskonačne gustoće u srcu crne rupe. Nobelova nagrada 2020.
okreni ↻
U samom središtu crne rupe nalazi se točka beskonačne gustoće u kojoj se prostorvrijeme beskonačno zakrivi. Roger Penrose matematički je dokazao 1965. da je singularitet neizbježna posljedica opće relativnosti, za što je 2020. dobio Nobelovu nagradu.
Večina fizičara smatra da singularitet označava granicu naše teorije. Teorija kvantne gravitacije, koja još ne postoji, trebala bi razriješiti ovaj problem.
Crne rupe polako isparavaju. Otkriveno 1974., nikad direktno izmjereno.
okreni ↻
Stephen Hawking otkrio je 1974. da crne rupe emitiraju slabu termalnu radijaciju zbog kvantnih efekata blizu horizonta. Temperatura je obrnuto proporcionalna masi: što masivnija, to hladnija.
| 1 M☉ | ~60 nK |
| 10 M☉ | ~6 nK |
| Sgr A* | ~10⁻¹⁴ K |
Zvjezdanoj crnoj rupi trebalo bi 10⁶⁴ godina da potpuno nestane.
Supermasivna crna rupa, Središte naše galaksije
Otkrili su je Bruce Balick i Robert Brown 1974. radiointerferometrijom. Desetljećima su astronomi pratili orbite zvijezda oko nevidljivog objekta u centru galaksije, osobito zvijezdu S2 čija 16-godišnja orbita nepobitno dokazuje crnu rupu. 12. svibnja 2022. tim Event Horizon Telescopea objavio je prvu fotografiju: prsten vruće tvari promjera ~52 milijuna km oko tamne sjene, u savršenom skladu s predviđanjima opće relativnosti.
Supermasivna crna rupa, Prva fotografirana u povijesti
10. travnja 2019. objavljena je prva fotografija crne rupe ikada. Više od 200 istraživača iz 8 radio-teleskopa diljem svijeta snimilo je asimetrični prsten sjajne plazme oko tamne sjene promjera 42 mikrolučne sekunde. M87* je otprilike 1.500 puta masivnija od Sgr A* i izbacuje relativistički mlaz čestica dug više od 5.000 svjetlosnih godina, vidljiv čak i optičkim teleskopima.
Sgr A* · M87* · Event Horizon Telescope · 2019–2022
Mjerna jedinica za mase zvijezda i crnih rupa, jednaka masi Sunca. 1 M☉ = 2 × 10³⁰ kg. Zvjezdane crne rupe imaju od ~3 do ~100 M☉, dok supermasivne dosežu milijarde M☉.
Prosječna udaljenost Zemlje od Sunca, oko 150 milijuna km. Koristi se za mjerenje udaljenosti unutar Sunčevog sustava. Horizont događaja M87* ima promjer od otprilike 270 AJ.
Udaljenost koju svjetlost prijeđe za jednu godinu: oko 9,46 bilijuna km. Osnovna mjera međuzvjezdanih i međugalaktičkih udaljenosti. Sgr A* udaljen je ~27.000 svjetlosnih godina od Zemlje.
Skraćenica za Sagittarius A*, supermasivnu crnu rupu u središtu Mliječne staze. Zvjezdica (*) označava kompaktni radio-izvor. Masa mu iznosi ~4,3 milijuna M☉, a prva fotografija objavljena je 12. svibnja 2022.
Crna rupa u središtu galaksije Messier 87, udaljena ~55 milijuna svjetlosnih godina. Masa joj iznosi ~6,5 milijardi M☉. Prva crna rupa ikada fotografirana; tim Event Horizon Telescopea objavio je snimak 10. travnja 2019.
Virtualni radio-teleskop veličine Zemlje koji nastaje sinkronizacijom mreže postaja na različitim kontinentima tehnikom interferometrije dugih baza (VLBI). Postiže rezoluciju od svega nekoliko mikrolučnih sekundi.
Kritični polumjer ispod kojeg se objekt dane mase pretvara u crnu rupu. Definiran jednadžbom R = 2GM/c², gdje je G gravitacijska konstanta, M masa objekta i c brzina svjetlosti. Za Sunce iznosi svega ~3 km.
Einsteinov koncept koji objedinjuje tri prostorne dimenzije i jednu vremensku u jedinstvenu četverodimenzionalnu strukturu. Masa i energija zakrivljuju prostorvrijeme: što više mase, to jače zakrivljenje i sporiji protok vremena.
Tolman-Oppenheimer-Volkoff granica, gornja granica mase neutronske zvijezde, oko 2–3 M☉. Iznad nje ni degeneracijski tlak neutrona ne može suprotstaviti gravitaciji, kolaps postaje neizbježan i nastaje crna rupa.
Tidal Disruption Event nastaje kada crna rupa gravitacijski rastrgne zvijezdu koja joj se previše približi. Zvjezdana materija se raspršuje, dio pada u crnu rupu, a dio odlazi u svemirski prostor, praćen naglim blijeskom u rendgenskom i UV dijelu spektra.
Milijarditi dio kelvina (K), apsolutne ljestvice temperature gdje je 0 K apsolutna nula (≈ −273 °C). Hawkingova temperatura crne rupe solarne mase iznosi tek ~60 nK, gotovo nemjerljivo hladna za današnje instrumente.
Prsten vruće plazme koja spiralno pada prema crnoj rupi. Trenje i magnetske sile zagrijavaju ga na milijarde stupnjeva, uzrokujući sjaj u svim valnim duljinama: od rendgenskog do vidljivog. Upravo taj sjaj vidimo na prvim fotografijama crnih rupa.