POČETCI HEAVY METALA

Heavy metal je podvrsta rocka. Razvio se kasnih šezdesetih i početkom sedamdesetih, najviše u Velikoj Britaniji i SAD-u. Obilježavaju ga distorzirani zvuk, duga gitarska sola, i općenito glasna i energična izvedba. Kao suvremeni naziv za ovu glazbenu podvrstu koristi se i naziv "metal", koji obuvaća i sve podvrste heavy metala, u međuvremenu nastale.
Izraz heavy metal skovao je američki književnik William Burroughs. U glazbi ga prvi put uvodi kanadski rock sastav Steppenwolf u himničnoj skladbi Born to be wild, 1968. u stihu:
"I like smoke and lightning Heavy metal thunder Racin' with the wind And the feelin' that I'm under"
Mnogi rock kritičari prvom skladbom heavy metala smatraju skladbu "You Really Got Me" engleskog sastava The Kinks, zbog distorziranog zvuka gitare. Neki pak smatraju skladbu "My Generation" sastava The Who prvom skladbom ovog glazbenog žanra. Ove pjesme također se mogu svrstati i u hard rock.

RAZVOJ I PRAVCI U HEAVY METALU

Povijest metala...odakle početi? Od trenutka kada su prvi puta gitaru uštekali u struju? Od Elvisa, kralja Rock 'n' Rolla? Od crnaca koji su prije koju stotinu godina rintali na plantažama pamuka gdje su svojim pjevanjem postavljali temelje jazza i bluesa? Ili pak, malo bliže ovamo u povijesti osnivanjem bandova poput Black Sabbath ili Deep Purple? Ne znam točno, ali definitivno je da, iako to mi možda isprva nećemo htjeti priznati, metal ima svoje korijene duboko ukopane u neke svjetski raširene stilove koji danas nemaju puno veze s metalom (iako dodirnih točaka ima, ali o njima poslije): jazz, rock 'n' roll, klasicna glazba, punk itd.

Nemojmo ići predaleko u povijest nego se vratimo u pedesete godine prošlog stoljeća kada je mladić imenom Elvis Presley (i naravno, glazbena industrija iza njega) svojom gitarom i karakterističnim načinom plesa dovodio ljepšu stranu populacije u predorgazmička stanja i, puno, puno važnije, utemeljio rock 'n' roll i proširio njegovu popularnost, kao i popularnost gitare u neslućene visine. Počelo se stvarati rock tržište (pri čemu ne smijemo miješati glazbu koju danas smatramo rockom i rock glazbu prije pedeset godina; ako ste ikada čuli Elvisa ili neke druge tadašnje gitarističke heroje, znat cete o cemu pričam). Međutim, tadašnji rock zasigurno ne bi bio tako popularan da nije sadržavao određenu buntovnost. Mladi željni promjena, vlastitog načina života i izražavanja posezali su upravo za onim zabranjenim i tabuima. A to je upravo pružao r'n'r koji je u počecima bio doslovno zabranjivan od tradicionalnijeg dijela populacije kojemu je rock bio preglasna glazba, a ples dovođen u vezu s njime previse eksplicitan i prost cime je automatski predstavljao magnet za mlađu populaciju. Određenu buntovnost rock i metal zadržali su i do danas, iako u manjim razmjerima. U daljnjem razvoju rocka, kao relevantne možemo navesti gotovo sve poznate i nepoznate umjetnike koji su se izražavali kroz gitaru i tako oslobađali svoju kreativnost. Možemo navesti: The Who, Boba Dylana, Beatlese ( s kojim rock/pop definitivno postaje svjetska manija i oslobađa se lanaca koje su mu nametnuli tradicionalisti), Erica Claptona (prvenstveno kroz djelovanje grupe Cream), Grateful Dead itd itd.

Obično važna osoba rocka definitivno je Jimi Hendrix, samouki gitaristički ljevak i genij, koji dovodi u vezu elemente 'crnog' zvuka (bluesa, mnoge oblike jazza) sa električnom gitarom. Njegov karakteristični nacin sviranja otvara potpuno nove poglede na načine uporabe gitare. Važna je i činjenica da je Hendrix dosao sa američkih ulica, iz srednjeg, siromašnijeg staleža, te pružio primjer mladima da se u životu moze uspjeti i na takav način. U vezu s rock glazbom počinje se dovoditi i droga, alkohol, mnogi ekscesi i poroci koji su redovito uzimali danak u životima popularnih. Spomenimo samo Hendrixa, Presleya i Morrisona.

Šezdesete godine su bile možda i presudne za rock glazbu. Tijekom tih deset godina osnovano je mnoštvo bandova koji su gajili vlastite glazbene stilove, vlastite imidže i svaka je uvodila neku novost u svijet glazbe. Možemo reći da se u šezdesetima (zadnje godine) rodio heavy metal, i od onda se računa njegovo postojanje kao glazbenog pravca. Neki bandovi: Rolling Stones (od prve polovice šezdesetih do dana današnjeg bili su sinonim za neuredan zvuk i ekscese), The Doors, Alice Cooper (prvi predstavnik tzv. shock-rocka), Led Zeppelin, ZZ Top, Deep Purple, naravno Black Sabbath. Svaka od spomenutih grupa imala je svoju karakterističnu liniju. Glazbenici poput Keitha Richardsa, Jima Morrisona, spomenutog Coopera, Ritchie Blackmora, Pagea i Planta, Iana Gillana,Tony Iommia i Ozzy Osbournea predstavljali su individualne stilove glazbenog izražavanja kojim su izravno inspirirali mnoge glazbenike metala.

Legendarna britanska skupina Black Sabbath smatra se utemeljiteljem heavy metala. Kontroverzni pjevac Ozzy Osbourne svojim vokalom, tekstovima koji su često granicili s okultizmom i spiritizmom, eksplicitnim izjavama, provokativnim imidžom i nastupima (sjetimo se samo odgrizene šišmiseve glave na koncertu koja ga je inficirala bjesnocom), Tony Iommi koji se smatra prvim gitaristom heavy metala i najboljim riff majstorom i ritamska podloga Butler/Ward izdala je mnogo odličnih albuma na kojima susrećemo tada najžešce dionice koje su se uopće mogle čuti u glazbi, te se, osim heavy metala, smatraju utemeljiteljem dooma i stoner-rocka. Njihova glazba postaje puno čvršća, orijentirana prvenstveno na (jednostavne) gitarske riffove i glasnu ritamsku sekciju. Black Sabbath stekao je svjetsku popularnost koja je bila začinjena, standardno, drogama i alkoholom, ali i nerijetkim promjenama postave. Ozzy ima uspješnu solo karijeru, dok ga je privremeno na vokalima zamijenio Ronnie James Dio, iz postava Dio ("Holy diver") i Rainbow ("Long live rock n' roll") i jedno vrijeme čak Ian Gillan iz Deep Purplea. Prvi album Black Sabbatha "Black Sabbath", izdan iste godine kao i Deep Purpleov debi "In rock" (68), kao i nešto kasnije izdan prvi album Led Zeppelina "I" označili su početak nove glazbene ere i ujedno slove kao remek djela glazbe.

Ne smijemo zaboraviti još par velikih imena koji su iza sebe ostavili duboki otisak kvalitetne glazbe i koji su karakterizirali lomljenje granica umjetnosti, te širenje glazbe na neistražena područja: Pink Floyd, Genesis, Yes, Jethro Tull i King Crimson su samo neka imena progresivnog rocka koji krajem šezdesetih tek uzima zamah.

Nalazimo se u sedamdesetima u kojima doslovno cvjetaju dobra rock i stvaraju prva prava metal imena od kojih neke grupe djeluju i do danas uživajući zasluzenu slavu. Kao nezaobilazne spominjemo: AC/DC (albumi klasici: "Back in black", "Highway to hell", "Let there be rock" itd.), Motörhead ("Ace of spades", "1916"), Bon Jovi ("Slippery when wet"), Aerosmith ("Pump", "Toys in the attic"), Rush ("2112", "Moving pictures"), Uriah Heep ("Demons & wizards"), Kiss ("Alive I & II"), Scorpions ("Lovedrive"), Blue Öyster Cult ("Fire of unknown origin") (nekima od navedenih grupa uporno se prisivao pridjev 'metal' iako je njihova glazba bila daleko od toga). U sedamdesetima je osnovan i Judas Priest koji je u svojim pocecima svirao hard rock, dok se tek kasnijim izdanjima (pocetkom osamdesetih) i pronalazenjem vlastitog stila mogao nazvati metal (budući da je djelovao i prije osamdesetih, Priest se ne ubraja u NWoBHM).

Kraj je sedamdesetih. Velika Britanija. Već i prije slovila kao jedna od kolijevki rocka, dok bi jednako mogli reći za metal. Osim što je bila dom Black Sabbatha i Deep Purplea, bila je epicentar pokreta poznatim pod imenom New Wave of British Heavy Metal (NWoBHM). Sve je počelo kada je mladi i malo poznati band Iron Maiden izdao svoj prvi demo 1978, a pratile su ga mnoge britanske grupe. Nezaustavljivi val neobuzdane energije i kreativnosti pokrenut je prvim izdanjima Iron Maidena početkom osamdesetih ("Iron Maiden" i "Killers" sa legendarnim Di'Annom na vokalima) i jednako velikim klasicima grupa koje većinom nisu uzivale popularnost metalnih djevica, Saxon ("Strong arm of the law", "Wheels of steel"), Raven ("Rock until you drop"), Demon ("The unexpected guest"), Venom ("Black metal"), Angel Witch ("Angel witch"), Tygers of Pan Tang ("Spellbound"), Samson ("Shock tactics"), Diamond Head ("Lightning to the nations") itd. Glazba postaje nedvojbeno brza, zahtjevnija i glasnija. Britanska, ali i svjetska javnost slavila je svoje junake koji su prodavali mnoštvo ploča i nastupali pred rasprodanim halama. Nedvojbeno, za vrijeme NWoBHMa (koje je trajalo od kraja sedamdesetih do otprilike '83. ili 84'.i koji je uz Black Sabbath glavni kamen temeljac metala) metal je doživljavao jedan od svojih vrhunaca i mnoštvo vječnih klasika. Pozitivna atmosfera koja je tada vladala oko metala rijetko je kada ponovno dosegnuta. Posebno interesantan je fenomen zvan Iron Maiden. Grupa je uvijek, a posebno u svojim prvim danima, uvijek bila par koraka ispred 'konkurencije' i bili su kao proroci budućeg zvuka. Ono što je ostalo kao njihova glavna karakteristika do dana današnjeg je nezamjenjiva melodija, dok su pjesme kao sto su "Prowler", "Iron Maiden", "Wrathchild", "Murders in the rue morgue" ostale rado slušane do danas, dok bi pjesma kao sto je "Purgatory" koja je stara punih 20 godina, komotno mogla stajati na bilo kojem kvalitetnom power metal albumu današnjice. Mnogo toga se mijenja u bandu odlaskom Di'Anna, a dolaskom pjevača spomenute grupe Samson, Brucea Dickinsona.

Gdje usporedno s razvojem NWoBHMa u Velikoj Britaniji prije nego što je američki metal doživio svoj boom, poznati su bili glam (shock) rockeri. Prisjetite se grupa Mötley Crue, Poison, Alicea Coopera, W.A.S.P i, naravno, KISSovaca. što im je bilo zajedničko? Nasprejane, naviklane polumetarske frizurice u zrak, make-up, u najmanju ruku interesantni kožni outfiti i sladunjavi rock zvuk (koji je na trenutke znao graničiti s metalom) koji je, osim sto je bio dosta eksplicitan (live nastupi), bio pravi magnet zločestih curica s kojima su članovi spomenutih grupa svakodnevno lumpali, činili bezbrojne ekscese i mlatili ogromnu paru. Međutim, našlo se i tu interesantnih albuma: "Shout at the devil", "Billion dollar babies", "W.A.S.P."...

Ostanimo još malo u Americi. Dijelom pod utjecajem metal booma iz Velike Britanije, dijelom iz vlastite kuhinje, Amerikanci su početkom osamdesetih imali štošta kvalitetnog za ponuditi na području metala. Ogromnu ulogu u promoviranju underground metala imale su razne kompilacije tek rođenih bandova, od kojih je među važnijim kompilacijama bila ona Briana Slagela (utemeljitelj Metal Blade recordsa i najvažnija osoba za razvoj metala osamdesetih u Americi i Kanadi) pod nazivom "Metal massacre" na čijim raznim izdanjima su bile grupe Armored Saint, Metallica, Cirith Ungol, Savage Grace itd itd. Sve je to kulminiralo fenomenalnim izdanjima: Metallica i njihov debi "Kill 'em all", Slayer "Show no mercy", Anvil "Metal on metal", Jag Panzer "Ample destruction", Heir Apparent "Graceful inheritance", Queensryche "The warning", Fates Warning "Awaking the guardian", Savatage "Hall of the mountain king", Megadeth "Peace sells...but who is buying", Metal Church "Metal church", Virgin Steel "Noble savage"i još mnoge dobre grupe i albumi od kojih kao posebne možemo izdvojiti Manowar, band osnovan od strane Black Sabbathovog roadia, Joe DiMaia, dok četvorka u prvoj polovini osamdesetih izdaje "Battle hymns" na kojem se već nazire njihovo buduće kretanje, dok im "Hail to England" donosi svjetsku popularnost.

Polako s vremenom, početni zvuk izvornog heavy metala se počeo mijenjati. Posebno američke grupe koje su svoju razuzdanu energiju počele polako prenositi na svoje albume, težile su bržem ritmu, nekontroliranim solo ispadima, tzv. staccato riffovima i agresivnijim vokalima. Rođen je thrash metal, uz koji je usko vezan pojam speed metal (vezan uz grupe Exciter i Raven). 1983. izdan je već spomenuti prvi album Metallice koji je sadržavao za ono vrijeme par do tada najžešćih riffova koji su se mogli čuti: tu su prednjačili početak pjesme "Motor breath" i pjesma "Metal militia". Međutim, definitivno najžešća grupa koja se krajem prve polovine osamdesetih mogla uopće čuti bila je grupa Slayer koji su imali mnogo problema sa snimanjem svojih albuma jer producenti nisu imali iskustva s tako brzim zvukom, a ni tehnologija nije bila prikladna. Kult je stvoren izdanjima "Ride the lightning", "Hell awaits" i Anthrax "Fistful of metal". Ali, svijet nije ni približno znao što mu se sprema: prvo je Exodus izdao thrash bombu "Bonded by blood" 1985., a godinu dana kasnije Slayer je izdao najbolji thrash metal album ikada "Reign in blood" koji je djelomično zaslužan i za razvoj agresivnijih pravaca metala u buducnosti. Ovaj pravac metala usko je povezan s Bay Area područjem odakle dolaze najveća imena thrash metala. Lavina je pokrenuta: Testament ("The legacy"), Vio-Lence ("Oppressing the masses"), Megadeth ("Rust in peace"), Death Angel ("The ultra violence"), Forbidden ("Forbidden evil"), Heathen ("Victims of deception"), Flotsam and Jetsam ("Doomsday for the deciever"), Overkill ("Feel the fire")...usporedno s Amerikom, thrash virus zahvaća i sve ostale dijelove svijeta. Krenimo od sjevernih susjeda Amerike, Kanade, koja je ponudila legendu Annihilator, grupu predvođenu Jeff Wattersom, gitarističkim genijalcem i prefekcionistom, koja izdaje klasiku "Alice in hell"; pređimo ocean: Njemačka - dovoljno je spomenuti tri thrash legende: Kreator ("Endless pain", "Pleasure to kill"), Sodom ("Agent orange") i Destruction ("Infernal overkill"), a tu su još i Tankard ("Chemical invasion"). U Brazilu izlaze prvi albumi Sepulture koji zasada nemaju previše veze sa thrash metalom.

Iako je prva polovina osamdesetih u Europi bila prvenstveno pod dominacijom Velike Britanije i NWoBHM-a (Maideni standardno izdaju klasike "The number of the beast", "Piece of mind", "Powerslave", a Judas Priest svoje "Defenders of the faith" i "Screaming for vengeance"), i u drugim dijelovima starog kontinenta su se događale interesantne stvari. U Njemačkoj je osnovan Accept pod vodstvom Uda Dirkschneidera (kasnije se odvaja i osniva grupu UDO) i izdaju se klasici "Restless and wild" i "Breaker", osniva se Grave Digger ("Heavy metal breakdown"), Running Wild ("Black hand inn"). Scorpions izdaju svoje klasike. U Švicarskoj djeluje postava Hellhammer pod dominacijom Toma G. Warriora, dok se raspadom dotične skupine osniva legendarni Celtic Frost ("Morbid tales", "To mega therion") koji uz šveđane Bathory ("Bathory", "Under the sign of the black mark") smatra začetnikom black metala. Nezaobilazna je i Danska u kojoj tada malo poznati King Diamond zajedno sa Hankom Shermanom osniva Mercyful Fate ("Melissa, i fenomenalni "Don't break the oath"). Postavljaju se i korijeni death metala djelovanjem skupine Possessed ("Seven churches").

Druga polovina osamdesetih donosi osnivanje novog pravca metala - death metala, ali prije toga thrash metal prolazi kroz svoje umjetničke vrhunce, dok se drugi bandovi polako pronalaze u vlastitim unikatnim stilovima (Metallica "Master of puppets", "...and justice for all", Manowar izdaje svoj najbolji album "Kings of metal", Queensryche svoje remek djelo "Operation: mindcrime", dok Slayer usporuje ritam albumom "South of heaven"). Prije no što se bacimo na death metal, obavezno moramo spomenuti Nijemce Helloween koji albumima "Walls of Jericho" i "Keeper of the seven keys part I & II" postavljaju temelje melodičnog power metala (djelomično u korelaciji i s nazivom Epic metal) čiji stil ce biti kopiran nebrojeno mnogo puta u budućnosti. Power metal se zasniva prvenstveno na melodijama, gitarističkim finesama kroz virtuozne solaže, vokal je ugodan i često visok, dok je glazba himnična. Glavni predstavnici power metala osnivaju se upravo u ovom razdoblju: Kai Hansen, gitarist Helloweena, nakon nekog vremena napusta Helloween i osniva svoj kultni band Gamma Ray s kojim u osamdesetima izdaje "Heading for tommorow". U Finskoj Timmo Tolkki osniva Stratovarius, s kojim izdaje ne baš najbolji debi "Fright night", dok u Njemačkoj Blind Guardian izdaje prvi album "Battalions of fear". Od sličnih u Americi moramo spomenuti Vicious Rumors ("Digital dictator"), Virgin Steel i Fates Warning. što se tiče thrash metala u ovom razdoblju, moramo spomenuti da Kreator izdaje svoje najbolje izdanje "Extreme aggression" kao i Sodom, dok Sepultura izdaje moćni "Benath the remains". King Diamond se razilazi sa Shermanom i osniva skupinu King Diamond s kojom izdaje odlične albume "Abigail", "Them", "Conspiracy"...

Kao što je već spomenuto, kao osnivače death metala spominju se Possessed svojim albumom "Seven churches", dok je u većoj mjeri za razvoj spomenutog pravca zaslužan (tada mladić) Chuck Schuldiner sa svojom legendarnom grupom Death. Death metal je agresivan stil koji se sastoji od žestokog i veoma brzog bubnjarskog ritma, naješće (u početku) jednostavnih jednožičanih riffova i grubog, nerazumljivog vokala. Zašto je death metal bio toliko popularan? Definitivno zbog osvježavajućeg, novog i žešćeg zvuka. Slava NWoBHMa je davno prošla (ostali su samo najjači: Maideni izdaju svoje najbolje albume: "Somewhere in time" i "Seventh son of a seventh son"; Saxon), dok thrash revolucija gubi na snazi...tada je izronio death metal i pokrenuo novi val talentiranih glazbenika. Naravno, u početku u dubokom undergroundu djeluje Death i vrši najveći dio posla za death metal izdavanjem svog debija "Scream bloody gore" (87). Brzo i žestoko - kritizirano na sve strane ali mladi su prihvatili album. "Leprosy", "Spiritual healing", "Human"... da ne nabrajamo dalje sve same klasike grupe Chucka Schuldinera (R.I.P.) na kojima prolazi razvoj od nekontrolirane agresije do tehničkog savršenstva. Različiti glazbenici koji su djelovali u grupi Death osnovali su kultne grupe: Massacre ("From beyond"), Autopsy ("Severe survival) i Cynic ("Cynic", uz Death, u početku najviši stupanj tehničke perfekcije). Dok smo u Americi, neizbježno moramo spomenuti Floridsku scenu koja se smatrala najjačom na svijetu: zvijezde death metala Morbid Angel ("Altars of madness"), Obituary ("Cause of death"), bezbožnici Deicide ("Legion") i Malevolent Creation ("Retribution"). Tu su još mnoge istinske zvijezde death metala: Cannibal Corpse ("Tomb of the mutilated") i Suffocation ("Effigy of the forgotten") koji je uz Immolation ("Dawn of possession") začetnik raznih varijacija death metala. Ni Europa nije bila posteđena death metal booma: u Švedskoj su osnovani Entombed (koji svojim albumom "Left hand path" stvaraju karakterističan švedski zvuk gitara), raspadom grupe Carnage (jedini album "Dark recollections") stvaraju se zvijezde Carcass (Englezi) i Dismember ("Like an everflowing stream"), dok djeluju još Unleashed ("Accross the open sea") i Grave ("You'll never see..."), a ubrzo se osniva Hypocrisy koji izdaje svoj prvi album "Penetralia" i Edge of Sanity ("The spectral sorrows"). U početnim stadijima u death metalu se nije upotrebljavao tzv. blastbeat (ukrućivanje ruke da bi se postigao što brži bubnjarski ritam). Međutim, težnjom stvaranja što bržeg zvuka, blastbeat se počinje razvijati i mislim da ga je po prvi puta upotrijebila engleska grupa Napalm Death na svojim prvim albumima ("Scum" i "From enslavement to obliteration") kada je još svirala grind core. Grind core se sastoji od kratkih (po jedno minutnih ali i kracih) izljeva agresije, par blastbeatova i pokojeg riffa. Sadrži jednostavnost punka, ali je puno žešći. Uz spomenute Napalm Death, i grupa Carcass je u svojim počecima svirala grind core (na albumu "Reek of putrefaction"; njihova klasika: "Necroticism") dok se kasnije okreće čistom death metalu. Od Engleza , moramo spomenuti jos Bolt Thrower ("Warmsater") i Benediction ("Transcend the rubicon"). Ostale zemlje: Austrija - Pungent Stench (koji su upotrebljavali različite nemetal elemente u svojoj glazbi: "For God your soul...for me your flesh") i Disharmonic Orchestra ("Expositionsprophylaxe"); Nizozemska - Gorefest ("False"), Sinister ("Diabolical summoning") i Asphyx ("The rack"); Finska - Amorphis (mnogo folklornih elemenata; "Tales from the thousand lakes") i Sentenced ("North from here"); Kanada - Kataklysm ("Temple of knowledge"); Cryptopsy (Whisper supremacy"); Njemačka - Morgoth ("Cursed"); Poljska - kao što se vidi iz prijašnjih redaka, metal nije nikada bio velika stvar Istočne Europe, prvenstveno jer zapadna glazbena industrija nije bila okrenuta na to područje; ali i tamo se svirao odličan death metal. Dosta je spomenuti fenomenalnu grupu Vader ("De profundis", koja je i danas zvijezda death metala i ima u svojim redovima najbržeg svjetskog bubnjara, Doca) i Cehe Krabathor ("Orthodox"). Dakle, death metal je oko devedesetih proživljavao svoj vrhunac kada su mnogi bandovi sletjeli čak i u službene top-ljestvice među rock i pop postave. Dijelom zbog umjetničkog sazrijevanja, ali i dijelom zbog komercijalizacije, neke grupe napuštaju izvorni death metal zvuk i počinju graničiti sa drugim stilovima, ali to ne znači da gube na kvaliteti! Kao takve spomenimo Gorefest koji na odličnom albumu "Soul survivor" uz death metal spaja i rock elemente; isti slučaj je sa Carcassom na albumu "Swansong"; Amorphis na genijalnom albumu "Elegy", a jos više na albumu "Tuonela" prelazi na heavy metal sa utjecajem rocka sedamdesetih; Hypocrisy albumom "Abducted" zalazi u atmosferičnije vode, ali izdaje samo vrhunske albume; Napalm Death koji albumom "Diatribes" prekida onu ultra brzinu kao na remek djelu "Utopia banished"; Morgoth na albumu "Feel sorry for the franatic"; Therion koji spaja klasičnu glazbu s metalom ("Theli"), Tiamat koji prelazi polako u gothic i ambijental ("Wildhoney"). Mnoge grupe su u svoje pjesme ugrađivale melodije ali i heavy metal elemente NWoBHMa. Kao začetnik melodičnog death metala smatra se švedska grupa At the Gates svojim albumom "Slaughter of the soul" i Carcass svojim izdanjem "Heartwork". Posebno švedske grupe su prihvatile takav način muziciranja: spomenimo Unanimated ("In the forest of the dreaming dead"), Dark Tranquillity ("The mind's I") i In Flames ("Lunar strain") kao začetnike. Međutim i death metal vrhuncu polako dolazi kraj. Ogroman broj mladih, neinventivnih bandova, i jos veći broj undergound labela uvjetovao je pad zanimanja za death metal koji se polako vraća odakle je i došao - u underground negdje '93. ili '94., dok svijet okreće glavu prema drugim pravcima.

Početkom devedesetih, tradicionalni metal posustaje (Maideni izdaju svoj najlošiji album "No prayer for the dying"), dok neki bandovi dostižu svoj zenit: Metallica izbacuje na tržiste svoj "Black" album (koji se prodao u nevjerojatnih deset milijuna primjeraka) kojim se uspinju na tron metala, ali je ujedno i zadnji njihov metal album; Slayer izdaje klasiku "Seasons in the abyss" kojim dokazuju da su još uvijek u vrhuncu thrasha; Sepultura izdaje svoje remek djelo "Arise" i ubrzo poslije "Chaos AD" kojim postaju najuspješniji brazilski band ikada, Pantera izdaje svoj najbolji album "Vulgar display of power" kojim inspirira mnoge hard core/heavy metal bandove; Judas Priest izdaje mega uspješni "Painkiller"; Savatage svoj "Gutter ballet"; Dream Theater se probija na svjetsko tržište albumom "Images and worlds" kojim širom otvara vrata progresivnom metalu i postaje jedan od najomiljenijih metal bandova ikada; spomenuti Blind Guardian, Gamma Ray, Stratovarius i drugi power metal bandovi počinju stvarati svoj karakterističan zvuk koji će kulminirati fenomenalnim albumima nešto kasnije; raspadom grupe Sanctuary ("Into the mirror black") nastaje postava Nevermore ("Nevermore")...međutim, u Americi se stvara nova pomama: grunge. Budući da nema neke prevelike veze s metalom (osim mozda žestokog zvuka gitare), spomenut ćemo samo osnovne grupe, albume i događaje tzv. 'zvuka iz Seattla': predvodnici Nirvana ("Nevermind"), Pearl Jam ("Ten"), Soundgarden ("Badmotorfinger"), Alice in Chains ("Dirt") samo su najutjecajnije grupe grunga koje mediji bučno slave. Međutim, slava ima i svoju crnu stranu: pritisak medija i fanova, alkohol, droge, nedostatak privatnosti dovode do tog da ikona grungea, Kurt Cobain, završava svoj život nesretno, kao i mnogi poznati prije njega: samoubojstvom 5.4.1994. i gotovo automatski se gusi grunge koji je svjetskim listama vladao jedva nesto više od godine dana. Moramo dodirnuti i hard core koji svoje temelje i glavne predstavnike ima prvenstveno u Americi. Tekstovi bazirani većinom na socijalnoj kritici, moćni gitaristički riffovi i linije bassa i temperamentni live show. Glavni predstavnici: Pro-Pain ("Foul taste of freedom"), Biohazard ("Urban discipline"), Agnostic Front ("One voice"), Sick of it All ("Scracth the surface"), Downset ("Downset").

Rečeno je već da je Black Sabbath začetnik heavy metala, doom metala i stoner-rocka. Kao prvi pravi (i možda najbolji ikada) doom album smatra se onaj grupe Trouble "Psalm 9" izdan davne 1984. Obilježja dooma: spori, tugaljivi ritmovi, depresivne gitarske linije, pesimistični tekstovi i karizmatican vokal. Uz Trouble, kao klasike dooma koje ga podižu na novu razinu, tu su Candlemass ("Epicus doomicus metallicus", "Nightfall"), Saint Vitus ("Die healing"), Solitude Aeturnus ("Through the darkest hour"), Cathedral ("Forest of equilibrium")...kao nezaobilazne tu su i Anathema ("Serenades", "Eternity", "Judgement") i My Dying Bride ("Turn loose the swans", "The angel and the dark river"). Obje grupe krenule su sa iste točke - spoj doom metala kroz glazbu i death metala kroz vokale izdajuci fenomenalne albume. Međutim, Anathema se polako pronalazi u akustičnom gothicu, dok My Dying Bride prvo eksperimentira različitim zvukovima, dok se kasnije vraćaju (i do danas su odani) izvornom doomu s početka karijere. Kao današnje perspektivne grupe možemo spomenuti The Sins of Thy Beloved ("Perpetual desolation") i Tristaniu ("Beyond the veil") koji doom spajaju s gothicom. Na ovom području i Hrvatska ima grupu svjetske razine: Ashes You Leave.

Uz death metal, još jedan stil metala ulazi u krajnosti izražavanja agresije - black metal. Kontroverzni pravac nastaje na temeljima spomenutih grupa Venom, Celtic Frost i Bathory koje ih prvenstveno inspiriraju kroz tekstualnu stranu (sotonizam, spiritizam, magija ali i magija netaknute prirode), dok manje kroz glazbu, koju sami razvijaju. Početkom devedesetih, black metal je u svojim počecima prvenstveno vezan uz Skandinaviju, preciznije Norvešku gdje se kao nezaobilazna trojka spominju: Mayhem ("De mysteriis dom sathanas"), Burzum ("Burzum") i Darkthrone ("A blaze in the northern sky"). Vođa Mayhema, pod pseudonimom Euronymous također vodi tajnu organizaciju 'Crni krug' koja se terorističkim akcijama (paljenje crkava) bori protiv kršćanstva ali i protiv nekih bandova koje nisu smatrali dovoljno 'evil' (Paradise Lost, Therion). Stvari su kulminirale kada je vođa grupe Burzum, Varg Vikernes okrutno ubio Euronymousa jer je htio preuzeti vodstvo nad krugom i zbog neriješenih poslova oko izdavanja Burzumova albuma (Burzum je bio pod Euronymousovom izdavackom kućom) .Vikernes je osudjen na 23 godine zatvora i od tada više ne djeluje 'Crni krug'. Kakav zvuk uoblicuje black metal? Agresivnu glazbu kroz karakteristične riffove, blastbeatove i kriješteće vokale, uz koju su gotovo u potpunosti izbačene solo dionice pojedinih instrumenata, dok je karakteristično prepoznatljiv image - corpse paint. Oblici black metala: primitivni black metal (zastupaju grupe Darkthrone, Gorgoroth, Khlod koja se zasniva na namjerno lošoj produkciji koja dočarava grubost glazbe i jednostavnoj glazbi), viking metal (Enslaved, ima više veze s tekstovima nego s glazbom), dark metal (Aeternus, vise atmosferičnija glazba), black-gothic metal (Cradle of Filth, Dimmu Borgir, Limbonic Art, spoj black metala najćešće samo kroz vokale i glazbe koja zna često graničiti s thrashom, heavy metalom i gothicom), black-death metal (Dissection, Naglfar) itd. Najbolji norveški bandovi i njihovi albumi: Emperor ("In the nightside eclipse", "Anthems to the welkin at dusk"), Enslaved ("Frost", "Eld"), Immortal ("Battles in the north", "At the heart of winter"), Satyricon ("Dark medieval times", "Nemesis divina"), Borknagar ("Quintessence"), Ulver ("Bergtatt"), Dimmu Borgir ("Stormblast", "Enthrone darkness triumphant"), Limbonic Art ("In abhorrence dementia"), Ancient ("Proxima centauri"), Solefald ("Pills against the ageless ills") i još mnoge mnoge. Ostale zemlje: Švedska - Marduk ("Opus nocturne", "Panzerdivision marduk"), Dark Funeral ("The secrets of the black arts") , Dissection ("Storm of the light's bane"), Naglfar ("Diabolical"); Finska - Impaled Nazarene ("Latex cult"), ...and Oceans ("a.m.g.o.d."); Velika Britanija - Cradle of Filth ("The principle of evil made flesh", "Cruelty and the beast"), Bal-Sagoth ("Starfire burning upon..."), Hecate Enthroned ("Dark requiems and unsilent massacre"); Njemačka - Agathodaimon ("Blacken the angel"), Nocte Obducta ("Taverna"), Nagelfar ("Virus west"); Belgija - Ancient Rites ("Dim carcosa") itd. Jednako što je mučilo death metal, pogađa i black: mnogo nekvalitetnih grupa i malih underground izdavačkih kuća koje svakakav šrot izbacuju na tržište. Također, mnoge grupe su našle svoj karakterističan izričaj: Emperor progresivni black metal (fenomenalni "Prometheus"), Enslaved u atmosferičnijem metalu ("Monumension"), Satyricon u podosta hladnim, industrial zvukovima ("Rebel extravaganza") itd. Black metal je čak pronašao svoj put u svjetske top ljestvice i to većinom one grupe koje su imale potporu većih diskografskih kuća.

Krug metala se polako zatvorio i počinje se okretati ispočetka. Neki stilovi koji devedesetih nisu imali zasluženu popularnost, sada ponovno dolaze u prvi plan. Diskografska kuća Nuclear Blast potpisivanjem ugovora sa Švedskom grupom HammerFall 1997. i izdavanjem njihova albuma "Glory to the brave" ponovno pokreće popularnost power i heavy metala i nove (više-manje kvalitetne i inovativne) grupe niču kao gljive ili stari veterani izdaju najbolje albume: Blind Guardian dostiže svoj vrhunac izdavanjem albuma "Imaginations from the other side" i "Nightfall in middle-earth", Iced Earth pronalazi put do svoje popularnosti albumom "The dark saga", Gamma Ray najkasnije od albuma "Land of the free" je, uz spomenute, slijepe čuvare najomiljenija njemačka power metal grupa, Helloween koji se neko vrijeme odvojio od svojih korijena, vraća na scenu albumom "Master of the rings", Stratovarius je našao svoj stil izdanjem "Episode" i "Visions", mladi Edguy utvrđuju svoj položaj albumom "Theatre of salvation"; talijanska scena pršti dobrom glazbom, ali i pretjeranim kopijama. Izvornici: Rhapsody spajaju metal sa mnogo klasicne glazbe "Symphony of the enchanted lands" i Labyrinth "Return to heaven denied" su dvije najeksponiranije talijanske power metal postave. Njemački veterani Rage također upotrebljavaju cijeli orkestar u svojoj glazbi i postižu svoj vrhunac albumom "XIII", ali i oni imaju mlade snage kao što su Brainstorm ("Metus mortis") i Angel Dust ("Enlighten the darkness"); Amerikanci još uvijek brižno čuvaju svoj izvorni stil s početka osamdesetih: Steel Prophet nikada nije imao veću publiku, ali izdaje odlične albume ("Messiah"), Jag Panzer sada postiže svoj vrhunac albumima "Thane to the throne" i "Mechanized warfare", Kamelot albumom "Karma", Brazilci Angra se nakon odvajanja od prvog pjevača Andre Matosa uspješno vraćaju na scenu albumom "Rebirth"..

Polako dolazimo do današnjeg vremena. Što karakterizira metal danas? Uz sitnu premoć heavy/power metala, možemo reći da gotovo svi stilovi imaju interesantne zastupnike i drže svoj stil živim. Preletimo kratko: sad već gotovo starci NWoBHMa još uvijek djeluju - Iron Maiden se vraća u srca fanova (i na top ljestvice) ponovnim ujedinjenjem s Bruceom Dickinsonom ("Brave new world") i naravno pune hale, mišljenja oko Judas Priesta su podijeljena - svi se slažu da je pjevač Tim Owens prava zamjena za Rob Halforda (koji se nakon eksperimentalnih albuma solo karijere vraća metalu albumom simboličnog imena "Ressurection"), ali neki ne prihvaćaju njihov modernizirani zvuk ("Jugulator", "Demolition"); i Saxon je još uvijek tu i konstantno svira ono što najbolje zna - heavy metal ("Killing ground"); prvi pjevač Maidena - Paul Di'Anno nije uspio napraviti uspješnu solo karijeru (grupa Killers), ali uspješno zivi na staroj slavi dok sa druge strane Dickinson ima uspješne solo albume iza sebe ("Accident of birth", "Chemical wedding")......thrash metal i danas ima svoje zvijezde: klasična trojka: Kreator, koji nakon eksperimentalnih albuma izdaju svoj najbolji thrash album ("Violent revolution")/Sodom ("M-16")/i ponovno oformljeni Destruction ("The antichrist") vladaju pozornicama, veterani Slayer će izgleda još dugo biti s nama ("God hates us all") iako u malo moderniziranoj verziji, Annihilator još uvijek zna dobrano zapržiti ("Criteria for a black widow"), dok su za thrash neobično važne 'mlade' grupe poput The Haunted ("The haunted made me do it"), Darkane ("Insanity"), Meshuggah ("Chaosphere") ili Raise Hell ("Not dead yet")......progresivni metal ima veliku hordu poklonika. Metal prožet kompleksnim riffovima, strukturama i izvedbom koja zahtijeva savršeno poznavanje instrumenata predvođen je Dream Theaterom koji već mnogo godina dokazuje svoje predvodništvo na tom polju ("Scenes from a memory"); tu su još Spock's Beard ("The light") predvođeni Nealom Morseom; Symphony X ("V"), Majestic ("Trinity overture"), Pain of Salvation ("Remedy lane"), Threshold ("Hypothetical"), Transatlantic ("Bridge across forever"), Ayreon ("Into the electric castle"), Shadow Gallery ("Carved in stone"), Vanden Plas ("Far off grace"), Devin Townsend ("Terria") i još mnogi, dok od zešćeg sektora tu možemo ubrojiti karizmatične Šveđane Opeth ("Still life")......death metal još uvijek se nije u potpunosti oporavio od svog ponovnog ponora u dubine undergrounda. Međutim, stari veterani koji su uvijek bili odani svome stilu držali su death metal na životu: Cannibal Corpse ("Bloodthirst"), Bolt Thrower ("Honour-valour-pride"), Morbid Angel ("Gateways to annihilation"), Malevolent Creation ("Envenomed") dok se mnogi prokušani bandovi vraćaju izvornom zvuku. Navedimo samo Napalm Death ("Enemy of the music business"), Hypocrisy ("Into the abyss") i Kataklysm ("The prophecy"). Od novih dobrih grupa tu su Nile ("Black seeds of vengeance"), Die Apokalyptischen Reiter ("All you need is love"), God Dethroned ("Bloody blasphemy") ili The Forsaken ("Manifest of hate") dok će se naći i pokoji interesantan grind band poput LockUp ("Pleasure pave sewers"); cvjeta Švedski melodični death metal - uz izvornike In Flames ("Clayman") ili Dark Tranquillity ("Haven"), tu su Soilwork ("A predator's portrait"), Gardenian ("Soulburner") ili Dispathed ("Motherwar"); kao zadnji stil vezan (djelomično) uz metal koji se pojavio na svjetskoj sceni, imamo nu metal. Nu metal prvenstveno je vezan uz mlađu generaciju koja je nezadovoljna nacinom života i općenito stanjem u svijetu. Nu (neo) metal razvio se na temeljima koje su postavile grupe Rage Against the Machine ("Rage against the machine"), Fear Factory ("Demanufacture"), Tool ("Aenima") i Machine Head ("Burn my eyes"). Kao prethodnike ovog žanra kojeg karakteriziraju žestoke gitare, agresivni i melodični vokali i mnogo histeriziranja i granica s hip-hopom i miksanjem navodimo Korn ("Life is peachy"), Limp Bizkit ("Significant other"), Linkin Park ("Hybrid theory", najprodavaniji album u Americi 2001. godine), Papa Roach ("Infest"), Slipknot ("Iowa") i System of a Down ("Toxicity") i Mudvayne, Static-X, (hed)P.E., Disturbed itd. I grunge prolazi svoju fazu obnove djelovanjem mega popularnih grupa kao što su Creed ("Human clay"), Nickelback ("Silver side up"), Staind ("Break the cycle"), Tantric ("Tantric") itd.

Kao što se vidi iz priloženog, metal ima danas mnogo toga dobrog za ponuditi. Međutim, situacija nije tako svijetla i u stvarnosti. Metal je, ako gledamo usporedno sa ostalim svjetskim glazbenim 'pravcima' debelo u undergroundu, i iako ima kvalitetniju glazbu, ne može im konkurirati. Ali, i u tami ima svijetlih točaka: kao primjer zemalja u kojima je metal itekako popularan, možemo navesti Njemačku koja je oduvijek bila centar metala i u koju metal grupe najradije navraćaju u svojim turnejama ali i izvor novog zvuka. Uz kvalitetnu power, thrash i black scenu, u Njemačkoj se razvila i 'folklorna metal' scena (uz žešće riffove se upotrebljavaju mnogi nacionalni instrumenti i stare melodije i napjevi; karakterističan image) koju predvode grupe In Extremo ("Suender ohne Zuegel"), Subway to Sally ("Hochzeit"),Tanzwut ("Labyrinth der Sinne") ili Corvus Corax ("Mille anni passi sunt"), dok možemo naći još par inovativnih grupica poput Rammsteina ("Mutter"). Ali i Finska ima scenu koja se izdigla na razinu države i u kojoj cvjeta metal u potpunosti: Nightwish, grupa s opernom pjevačicom uživa svjetsku slavu ("Oceanborn"; kada smo već dodirnuli metal sa ženskim vokalima, ne smijemo ne spomenuti Norvežane Theater of Tragedy, Talijane Lacuna Coil ili rock Nizozemce The Gathering), spomenuti Amorphis ("Am universum" čiji prvi singl je nekoliko tjedana bio na vrhu finskih top listi), Sentenced ("Crimson"), virtuoze Children of Bodom ("Hatebreeder"), blackere Impaled Nazarene ("Absence of war does not mean peace"), Stratovarius i mladu nadu power metala Sonatu Arcticu ("Epicusliptica").