Prva žarulja u kazalištu-i Rijeci!
Posljednja četvrt devetnaestoga stoljeća ponosi se napretkom i tehničkim razvitkom. Rijeka je tada grad ubrzanog rasta i blagostanja s razvijenom industrijom i gospodarstvom. Stoga su se, da pokažu izobilje i kulturu svoga grada, gradski oci na čelu s "veličanstvenim gradonačelnikom" ("il magnifico podestd") Giovannijem Ciottom, političarom široke kulture i brze akcije, pokrenuli izgradnju novoga kazališta i hrama umjetnosti, što će biti simbol bogatog i kulturnog grada. Osim umjetničke ljepote, kazalište je trebalo biti izraz vrhunskih tehničkih dostignuća svoga doba, dostojno tehnološki vrlo razvijena i napredna grada. Stoga su mnogi tehnički noviteti prvi put u Rijeci oprobani i predstavljeni upravo u novom Općinskom kazalištu. Tako je, primjerice, bilo i s TFLEFONOM, što je već te iste 1885. uveden u Kazalište i izravnim linijama spojen s vatrogascima i policijom. Tek je kasnije policija razvila druge svoje telefonske veze i tek su se više godina potom nove linije proširile gradom. Tako je bilo i s ELEKTRIČNOM RASVJETOM. Doduše, već je tijekom sedamdesetih godina ponekad u industrijskoj upotrebi korišteno "električno svjetlo", a u luci su katkad postavljali privremene instalacije da bi noću hitno mogli prekrcati brod. No, još dugo nije bilo stalnih električnih instalacija s redovitom javnom upotrebom. Kazalište je bilo prava prigoda za "ELEKTRIČNU PREMIJERU".
Gradonačelnik Ciotta je elektriku odlučio uvesti ponajprije u novi "hram Muza". Projekt i radovi povjereni su vodstvu bečke tvrtke Kremenezky, Gradska je uprava u ime gradonačelnika osnovala posebnu komisiju na čelu s vitezom De Leardom, koja je pomno pratila rad električara, tada doista uvažavanih osoba vrijednih poštovanja. čitav je grad s nestrpljenjem iščekivao trenutak kada će punim sjajem zasjati čak 800 električnih svjetiljki u Kazalištu i onih šest velikih uličnih svjetiljki pred Kazalištem. Početkom rujna užurbano su dovršavani svi radovi, što će potrajati gotovo sve do svečanoga otvorenja 3.listopada 1885. Istovremeno su tih posljednjih mjesec dana posao dovršavali radnici i stručnjaci, a pjevači pripremali veliku i sjajnu svečanu premijeru Verdijeve AIDE.
Konačno je 15. rujna održana i generalna "električna" proba. Na taj je važni događaj gradonačelnik Ciotta pozvao vrlo birano i radoznalo društvo - samog riječkog guvernera grofa Augusta Zichy, gradske vijećnike, tehničku komisiju Kazališta i kazališnu upravu! Već je desetak dana ranije održana prva proba rasvjete gledališta i loža. Prvi je put svjetlo isprobano samo s pola snage. Radio je samo jedan stroj, a svejedno se dobro vidjelo. Gledalište je, gledano iz loža, predstavljalo prekrasan prizor kojim se razlijegala bijela svjetlost... Zadivljenim je gledateljima prizor bio nalik krajoliku rasvijetljenom veličanstvenom mjesečevom svjetlošću. Prvim je znatiželjnicima laknulo kad su odagnate bojazni da će svjetlo titrati i biti neujednačeno. Strahovali su i od buke generatora i od prevelike vrućine u strojarnici. Odahnuli su kada su se uvjerili da je buka neznatna i da se ne čuje u gledalištu, a da je vrućina u strojarnici "podnošljiva". Kada je Kazalište u subotu ujutro 3. listopada bilo svečano otvoreno polaganjem "završnog kamena" s nestrpljenjem se još iščekivao najveći, završni događaj otvorenja, večernja premijera Aide. Kad su se već svi uzvanici skupili a dame pokazale sjajne toalete, u posljednji je čas, uz veliko razočarenje i negodovanje dočelnika - zakazala električna rasvjeta! Predstave te večeri nije bilo. Održana je sutradan, u nedjelju uvečer, a velebno je Općinsko kazalište zasjalo punim sjajem!
Nekadašnje zanimanje za kazalište
Riječka je publika na vrste predstava različito reagirala. Najposjećenije su bile operne sezone. Ne uračunavši posjetioce u ložama, prva operna sezona, kojom je nova kazališna kuća otvorena, na 29 predstava »Aide« i 11 predstava >>Gioconde, dovela je 15.431 posjetioca. Spomenimo još nekoliko brojki koje ilustriraju gornje tvrdnje: 1903. na 23 predstave 19.777; 1909. na 30 predstava 30.287; 34.795 posjetilaca u proljetnoj sezoni 1914; 46.145 posjetilaca na predstavama prve operne sezone poslije I svjetskog rata 1919. godine. U sezoni 1924. bilo je 15.680, a 25.466 posjetilaca u proljetnoj ~sezoni 1926; 31.544 posjetilaca na proljetnoj sezoni 1927. itd.
Operne i operetne sezone su uvijek imale rasprodanu galeriju. U prvoj opernoj sezoni 1885. bilo je na galeriji prodano 1981 sjedeće i 5.506 stajaćih mjesta, u sezoni opereta 1886. sjedećih 4.674 a stajaćih 7.765. Brojevi prodanih ulaznica na galeriji dokaz su da su kazalište posjećivali učenici i riječko pučanstvo, a ne samo gornji buržoaski sloj, intelektualci i činovnici.
Kako je došlo do imena?
Riječko Narodno kazalište/Teatro Popolare je 22. rujna godine 1953. preimenovano u Narodno kazalište Ivana Zajca. Na svečanoj predstavi, na kojoj je izveden izvadak iz oratorija Ivana Zajca Prvi grijeh, predsjednik Narodnog odbora Rijeka Edo Jardas predao je intendantu kazališta Ferdi Delaku povelju sljedećeg sadržaja:
Rješenjem Narodnog odbora grada Rijeke broj 22418/1953. Narodno kazalište u Rijeci naziva se imenom preporoditelja hrvatske glazbene umjetnosti Ivana Zajca. Riječko kazalište nosit će od sada naziv: »Narodno kazalište Ivana Zajca«.
Ivan Zajc rodio se u Rijeci 3. kolovoza 1831. U Rijeci je polazio osnovnu školu i hrvatsku gimnaziju, a nakon dovršenih glazbenih nauka u Milanu bio imenovan godine 1855. ravnateljem riječke opere i dirigentom u riječkom kazalištu. Ivan Zajc djelovao je u riječkom kazalištu od godine 1855. do godine 1862. U riječkom kazalištu bila je održana godine 1860. praizvedba njegove prve opere. Djelovanje Ivana Zajca kao glazbenika na riječkoj pozornici označuje jedno od najznačajnijih razdoblja u povijesti riječke kazališne ne umjetnosti. Grad Rijeka odužuje se uspomeni svog velikog sina nazivajući svoje kazalište njegovim imenom i predaje tim povodom ovu ispravu kazališnoj upravi na čuvanje.
Neka riječko kazalište pod svojim novim nazivom nastavi i još više izgradi u oslobođenoj Rijeci narodno kulturno i umjetničko djelo Ivana Zajca kao nosilac njegova imena. Rijeka, dvadeset i drugoga rujna godine hiljadu devet stotina pedeset i treće..

