Isaac Newton
Isaac Newton je 1672. godine postavio teoriju prema kojoj se iz bijele svijetlosti može generirati cijeli spektar boja. Pokus je izveo tako da je kroz prizmu propustio izvor svjetlosti koja se pri svom izlazu razložila na spektar boja. Bijelo je svjetlo prema tome adicija ili zbir, mješavina svih valnih duljina oku vidljivog spektra (čovjek ne vidi infracrveno i ultraljubičasto svjetlo). Osim toga napravio je čitav niz drugih eksperimenata vezanih za pitanje boje. U to vrijeme su ljudi smatrali da je boja mješavina svjetla i tame. Newton nije priznao Hookovu teoriju boja po kojoj skala boja proizlazi iz crvene boje pa sve do plave, posljednje u nizu do crne. Nakon pokusa sa prizmom na koju je propustio svjetlost i koja je na zidu dala spektar boja Newtonova teorija boja postaje prihvaćena od strane znanstvenika i umjetnika. Temeljna ideja mu je bila konstrukcija kotača boja što je omogućilo postavljenje boja u međusobni odnos u kojem su boje stajale nasuprot svojih komplementarnih parova.
U Newtonovom kotaču boja, boje su raspoređene u smjeru kazaljke na satu, redom kako se pojavljuju u dugi. Svaka boja u kotaču označena je određenim slovom. Ta slova odgovaraju notama u glazbenoj ljestvici. Newton je primjenio analogiju tonske skale glazbe u odnosu na tonsku skalu boje na način da su narančasta i indigo plava intrinzične u spektru.
Johann Wolfgang Goethe
Na temelju svog promatranja prirode i svojih studija čulne percepcije podijelio je on boje prema simboličkim i psihološkim kvalitetama i stavio ih zajedno po određenim zakonitostima. Svoje teorije o polarnosti, stupnjevanju boje i komplementarnim bojama sažeo je on zorno u svom krugu boja.
Prvi je zakon polarnosti. On se objavljuje u svakoj pojedinoj boji. Svaka boja sadrži istovremeno svijetlu i tamnu stranu, dobri i loši element. Crvena je intenzivna boja, koja može jako nadražiti osjećaje i izazvati strast. Ona simbolizira jednako tako i ljubav i mržnju. Isto tako i druge boje sadrže dva suprotna aspekta. Žuta je povezana s dušom, a plava s tijelom čovjeka. Šest boja, koje su često podijeljene u dva stupnjevana niza, poredana su prema aspektu svjetlo i tama. Obilježje lijeve strane kruga je žuta paleta spektra boja – tople i aktivne boje, a obilježje desne je plavi spektar – hladne i pasivne boje. Zelena boja čini temelj kruga. Zelena je boja koja pripada zemlji. Biljke su zelene, svo cvijeće ima zelenu stabljiku. Svuda u prirodi nalazimo zelenu. To je prevladavajuća boja mnogih zemalja. U krugu boja zelena boja stoji dolje u sredini. Ona nastaje iz mješavine podjednake količine žute i zelene. Zelena je stapanje polariteta, gdje je razdvojenost nadvladana i nastala je sjedinjenost za novo. Stoga zelena označava duhovni princip harmonije: usklađenost tijela i duše. Zelena postiže također izjednačenje između hladnih i toplih boja, kako se javljaju u plavim i žutocrvenim tonovima. Donji dio kruga boja sa svojom zelenom bojom označava ravnotežu. Na lijevoj strani kruga žuta se uzdiže do crvene. Početak na donjem rubu kruga čini žuta, koja je najbliža svjetlosti. Žuta se boja dalje uzdiže i mijenja u narančastu (Goethe je naziva crvenožuta), koja tamo slijedi, a potom u purpurnu. Za Goethea je žuto jedna čista boja, koja sa sobom donosi prirodu svijetloga. Ona posjeduje vedru i blagu osobinu. Crvenožuta predstavlja energetsku boju, koja zrači moć i krasotu. Ona je boja brojnih svjetskih vladara. Ona oku daje osjećaj topline, poput zalazećeg sunca. Prema njegovom mišljenju, odgovara dobro i energičnim, zdravim i prostim ljudima.
Goethe je svoju teoriju raščlanio u različita poglavlja. Prvo nosi naslov Fiziologija boja. U ovom dijelu istražuje on aktivno sudjelovanje gledatelja u činu gledanja, odnosno kako svjetlo i tama prodiru u oko i kako oko na to odgovara. Uz to se istražuje i to kako oko reagira na sive površine i slike i kako nastaju boje u oku.
Drugi se odjeljak naziva Psihičke boje, a ovdje on istražuje boje prozirnog svijeta, na primjer pomoću prizme. On temeljito proučava kako nastaju i nestaju faktori svjetlosti, tame i atmosfere. Na ovom je polju Goethe najviše radio i na njemu napravio najviše otkrića. Ovdje je došao do otkrića da nebo i svjetlo nemaju boje, već da preuzimaju različite boje ovisno o stanju, odnosno ovisno o tome koji faktori svjetla i tame u gustoći atmosfere postaju aktivni. On je prepoznao žutocrvenu i plavoljubičastu kao dvije nasuprotne temeljne boje svemira.
Treći odjeljak bavi se Kemijskim bojama. Pri tome Goethe misli na boje koje su jasno povezane s objektom. Onako kako je auto crven, vrata plava i list zelen. Ovdje je razložio također zadržana stanja boja koje su povezana s materijalnom tvarima. U okviru toga istražuje on boje kod biljaka, glista, insekata, žaba, ptica, sisavaca i ljudi. Osim toga, on se ovdje bavio i fizičkim i kemijskim djelovanjem kod obojenog osvjetljenja.
Naročito interesantan je šesti odjeljak učenja o bojama: O osjetilno-moralnom djelovanju boja. Ovo poglavlje, u kojem razvija didaktičko učenje o bojama, opisuje djelovanje boja na raspoloženje. Goetheove spoznaje na ovom području ušle su u opće kulturno blago čovječanstva i sadrže jednostavnu i praktičnu mudrost. Zakonitosti djelovanja boja na tijelo i dušu Goethe je iskoristio na primjer kod uređenja svoje kuće u Weimaru. Tako je brižljivo birao boje zidova pojedinih soba sukladno svojim spoznajama. Žuta blagovaonica zrači toplinu i radost, zeleno-plava radna soba daje mir i poticaj za razmišljanje. Ovaj dio teorije je možda najpopularniji. Gotovo svatko poznaje koja se raspoloženja dodjeljuju kojoj boji, ali malo ljudi zna da ovo povezivanje dolazi od Goethea.
Kod Doprinosa kromatici (Optici) predstavlja svoje optičke pokuse. Veliki dio tu zauzima razračunavanje s Newtonovom optikom.
Treći odjeljak bavi se Kemijskim bojama. Pri tome Goethe misli na boje koje su jasno povezane s objektom. Onako kako je auto crven, vrata plava i list zelen. Ovdje je razložio također zadržana stanja boja koje su povezana s materijalnom tvarima. U okviru toga istražuje on boje kod biljaka, glista, insekata, žaba, ptica, sisavaca i ljudi. Osim toga, on se ovdje bavio i fizičkim i kemijskim djelovanjem kod obojenog osvjetljenja.
Johannes Itten
Johannes Itten švicarski ekspresionist, slikar, dizajner, učitelj, pisac i teoretičar. Zajedno s njemačko-američkim slikarom Lyonelom Feiningerom i njemačkim kiparom Gerhardom Marcksom, pod vodstvom njemačkog arhitekta Waltera Gropiusa, Itten je bio jedan od najznačajnijih profesora dizajnerske škole Bauhaus u Weimaru. Od 1919. do 1922. godine Itten je predavao na Bauhausu inovativni preliminarni tečaj koji je podučavao studente o osnovama materijalnih karakteristika, kompoziciji i boji.
Njegov kontrast boja uključuje:
- kontrast boje prema boji
- kontrast svjelo-tamnog
- kontrast prema temperaturi boje (toplo-hladno)
- komplementarni kontrast ( neutralizacija)
- simultani kontrast (iz Chevreuila),
- kontrast kvaliteta, zasićenjem (mješavine sive)
- kontrast kvantiteta, proširenjem (iz Goethea)
Kontrast boje prema boji „najjednostavniji je od sedam postojećih kontrasta boja. On ne postavlja velike zahtjeve pred promatrača. Pošto je riječ o isključivo čistim bojama, dakle bojama u najjačem intenzitetu svoje kromatske vrijednosti. Kontrast boje prema boji može biti nepresušan izvor poptuno novih izražajnih vrijednosti ukoliko se variraju i svjetline kontrastnih boja. Značaj ovog kontrasta u njegovom je poigravanju s iskonskim snagama svjetlosti. Kontrast boje prema boji može se sresti u umjetnosti mnogih naroda, šarenim vezovima, nošnjama, pa i u grnčariji, iluminiranim rukopisima ranog srednjeg vijeka itd.“
Kontrast svjetlo-tamnog podrazumijeva odnos između svijetlih u tamnih boja. „Najjači izraz svjetlog i tamnog jesu crna i bijela boja. Vizualno djelovanje crnog i bijelog oprečno je u svakom pogledu, dok se između ove dve krajnosti nalazi čitava skala nijansi sivog i kromatskih boja. Svaka će boja gotovo trenutno pretvoriti neutralnu, akromatsku bezličnost sivoga u pozadinu koja posjeduje komplementarni valer, tematski precizno usaglašen boji koja ga je izazvala. Obo se preobraženje odigrava subjektivno, dakle u oku promatrača, a ne objektivno , dakle , ne u samim bojama. U evropskoj i istočnoazijskoj umjetnosti, u kineskom i japanskom slikarstvu tušem, nalazimo na mnoga umjetnička djela temeljena isklučivo na čistom kontrastu svjetlo-tamnog.“
Kontrast prema temperaturi boje. „Odlike toplih odnosno hladih boja mogu se definirati pomoću međusobno suprotnih izraza: hladno – toplo, tama –svjetlost, prozieno –neprozirno, umirujuće – razdražujuće, rijetko – gusto, zračno – zemljano, daleko – blizu, lako – teško, mokro – suho. Punu kromatsku skalu toplih odnosno hladnih vrijednosti – od plavozelenog do do crvenonarančastog, preko žute moguće je konstruirati samo ukoliko su svi tonovi podjednake svjetline kao i žuta. Ovakve modulacije dostižu punu mjerfu ljepote samo ukoliko se odstrane razlike u svijetlim odnosno tamnim vrijednostima. Upravo su impresionisti primjetili da je hladna, prividna plava boja neba i zraka u suprotnosti, kao tamnija, sa toplim tonovima sunčeve svjetlosti.Monet, Pissaro i Renoir zasnovali su svoje slikarstvo na vještoj igri preljeva toplih i hladnih boja.“
Komplementarni kontrast. „Dve boje mogu se nazvati komplementarnim ukoliko njihovi pigmenti, kada se izmješaju, daju neutralnu, sivo-crnu boju. Dve komplementarne boje predstavljaju čudan par. Suprotne su, a ipak traže jedna drugu. Stavljene jedna uz drugu, one se međusobno pojačavaju, dok pomiješane poništavaju jedna drugu do sivo-crne, upravo kao što to čine vatra i voda. Sve boje iz skale imaju samo po jednu komplementarnu boju. U komplementarnom krugu boja, boje stoje jedna prema drugoj: žuto – ljubičasto, žutonarančasto – plavoljubičasto, narančasto – plavo, crvenonarančasto – plavozeleno, crveno – zeleno, crvenoljubičasto – žutozeleno. Svaka od njih sadrži tri boje prvog reda- žutu, crvenu i plavu.“
Simultani kontrast. „Pod simultanim kontrastom podrazumijevamo pojavu pri kojoj naše oko za svaku prisutnu boju istovremeno zahtijeva komplementarni par, samostalno ostvarujući njegovo viđenje ukoliko ova objektivno nije prisutna. Samim tim, osnovni princip slaganja boja podrazumijeva i pravilo komplementarnosti. Komplementarna boja kao posljedica simultanog kontrasta nastaje, naime, u oku promatrača, a da stvarno nije prisutna. Ona se ne može fotografirati. Simultani sukcesivni kontrasti su po scojoj prilici posedice istog uzroka. Pošto simultano nastala boja objektivno ne postoji, već je nastala u oku promatrača, ona iziaziva osjećaj uzbuđenja i živahnog treperana promijenjive jačine. Ukoliko se duže promatra, osnovna boja gubi u intenzitetu, oko se zamara, a osteljivost na simltanu boju se progresivno povećava.“
Kontrast kvalitete boje „podrazumijeva čistoću odnosno zasićenost jedne boje, prema tome, kontrast kvaliteta je kontrast između čistih, intenzivnih, jarkih boja i nečistih, odnosno zamućenih boja. Prizmatičnim razlaganjem bijele svjetlosti nastaju maksimalno zasićene boje u punom intenzitetu njihove pikturalne vrijednosti.“
Kontrast kvantiteta boje „podrazumijeva odnose između dviju ili više obojenih površina; to je suprotstavljanje na relaciji mnogo – malo, odnosno kontrastiranje velikog i malog. Boje se mogu grupirati po površinama bilo koje veličine. I ovdje odlučuje osjećaj samog umjetnika. Treba imati na umu da su obojene površine u slikarskim kompozicijama često fragmentarne i kompliciranih oblika te se treba osloniit na procjenu oka, pod uvjetom da je dovoljno izoštreno. Svjetlosne vrijednosti: žuta : narančasta : crvena : ljubičasta : plava : zelena se odnose kao brojevi 9 : 8 : 6 : 3 : 4 : 6.“ Johannes Itten je objavio i knjigu The Art of Color (Umjetnost boja), koja opisuje njegovu ideju klasifikacije kontrasta boje kao dodatak kotaču (krugu) boje Adolfa Hölzela. Ittenov kotač boja uključuje 12 boja.
