Povijest stadiona
Dana 22. lipnja 1944. banka Mercantil je odobrila kredit predsjedniku Reala Bernabeuu i Rafaelu Salgadu za kupnju zemljišta u susjedstvu starog stadiona Chamartin, a 5. rujna su za izgradnju izabrani arhitekti Manuel Muñoz Monasterio i Luis Alemany Soler. Izgradnja je trajala od 27. listopada 1944. do sredine prosinca 1947. Službeno je otvoren 14. prosinca 1947. pod imenom Nuevo Estadio Chamartín, po uzoru na stariji stadion Chamartín koji je bio dobrano uništen nakon završetka Španjolskog građanskog rata. Real je utakmicu otvaranja odigrao s portugalskim Belenensesom i pobjedio rezultatom 3:1, a prvi pogodak postigao je Sabino Barinaga. Stadion je na početku imao kapacitet od 75.145 gledatelja, od čega je 27.645 (7125 natkrivenih) bilo sjedećih mjesta, 47.500 stojećih mjesta.
Pedesete godine 20. stoljeća
Prva velika obnova stadiona dogodila se 1954., kada je 19. lipnja, kapacitet povećan na 125.000 gledatelja. Madridski stadion je bio največi stadion od kluboba koji su nastupali u Kupu prvaka. Dana 4. siječnja 1955. dogodila se možda najveća odluka u povijesti stadiona. Na sastanku Glavne uprave kluba (Compromisarosa) izglasano je da će novi stadion nositi ime najevćeg predsjednika kluba, Santiaga Bernabeua. U svibnju 1957. stadion dobiva električno osvjetljenje.
Osamdesete godine 20. stoljeća
Do idućih većih promjena došlo je tek u ranim osamdesetima za potrebe Mundiala 1982. Stadion se morao prilagoditi promjeni vremena, pa su ponovno pozvani arhitekti Luis i Manuel Salinas. Oni su bili sinovi od Luisa, arhitekta koji je i izgradio stadion. Radovi na stadionu su trajali 16 mjeseci, a na njih je utrošeno 704 milijuna peseta, od čega je grad Madrid platio 530 milijuna. Prema novim FIFA-inim pravilima bar dvije trećine sjedala je moralo biti natkriveno. Postavljen je novi krov, kapacitet je smanjen na 90.800 gledatelja, obnovljena je fasada, uvedeni su električni semafori, obnovljene press-sobe, svlačionice i ostala podrućja. Stadion je na Mundialu ugostio četiri utakmice, tri u grupi te finalnu utakmicu između Italije i Zapadne Njemačke. Ovakav obnovljeni stadion bio je sretniji Talijanima koji su pobjedili 3:1 i po treći se put okitili naslovom svjetskih prvaka.
Osamdesete godine 20. stoljeća
Sredinom osamdesetih, UEFA je predstavila nove sigurnosne mjere radi sigurnosti i nogometnih huligana. Na stadionu su se opet morale događati promjene, tribine su se morale odvojiti prolazima te su se za sve gledatelje morale postaviti sjedalice. Radovi na stadionu su započeli 7. veljače 1992., a završeni su točno dvije godine i tri mjeseca kasnije. Ukupni troškovi bili su 5 milijardi peseta. Nadograđeno je ukupno 20.200 mjesta koji su imali nakošenost od 87 stupnjeva, čime se osigurao savršen pogled na teren. Na vrhovima stadiona izgrađene su četiri kule sa stubištima radi bržeg i lakšeg pristupa tribinama. Ovom se nadogradnjom visina stadiona povećala sa 22 na 45 metara. To je uzrokovalo probleme tijekom zime jer su se dvije trećine terena nalazile u stalnom hladu, a to je bilo loše za travu. Zbog toga su 20 cm ispod terena uvedene polipropilenske cijevi ukupne dužine 30 km koje su teren grijale toplom vodom, čuvajući travu od smrzavanja. Poboljšana je rasvjeta stadiona koji je sada imao kapacitet od 110.000 gledatelja.
