Prvi zabilježeni uspon seže još daleko u 14. stoljeće, kada se je talijanski pisac Petrarch popeo na vrh planine Ventoux. To se smatra prvim alpinističkim pokretom i on je smatran prvim alpinistom.
Nakon njega je bilo ponešto alpinističkih pokreta, ali nije bilo ništa značajno do 1757. godine kada se je tim francuza uspio popesti na Mont Blanc, prvi osvojeni četiri-tisućnjak. Osvojili su ga Jacques Balmat i Michel-Gabriel Paccard.
Sljedeća velika stopa za alpinizam bilo je osvajanje jednog od i danas najtežih smjerova za popest, a to je Matterhorn. Nakon toga alpinizam se rasprostranio te su većina vrhova osvojena na svim krajevima svijeta. Počeli su se osvajat vrhovi Sjeverne Amerike uključujući i najveći vrh Meksika, Pico de Orizaba. Budući da su nakon toga bile osvojene više-manje sve planine do 5000 metara, i budući da ljudi uvijek teže boljemu, počele su se osvajati najviši vrhovi svih regija osim Himalaja. Razvija se i novi način penjanja koji ne uključuje samo se popesti na vrh, nego tražeći što teži put do vrha. Krajem 19. stoljeća Počele su se osvajati Ande u Južnoj Americi, Kilimanjaro u Africi i konačno Himalaje u Aziji. Od Himalaja prvo su se osvajali malo niži vrhovi ne preko 7500 metara. To doba je bilo vrlo kobno jer su ljudi dolazili nespremni, a i tadašnja oprema nije bila sigurna. No to ljude nije spriječavalo da idu dalje i dalje. Nastavljali su se penjati i raditi ekspedicije unatoč mnogobrojnim smrtima na svim vrhovima. Do polovice 20. stoljeća bilo je popeto svih 14 osam-tisućnjaka. Započevši sa Annapurnom 1950. godine a završivši sa slavnim Mount Everestom 1953. godine.
