Dana 22. listopada 1899. godine Hans Gamper objavio je oglas u novinama Los Deportes izrazivši svoju želju za osnivanjem nogometnog kluba. Nakon pozitivnog odgovora na oglas dogovoren je sastanak u gimnaziji Solé 29. studenog iste godine. Na sastanku se pojavilo jedanaest igrača - Walter Wild (prvi direktor kluba), Lluís d'Ossó, Bartomeu Terradas, Otto Kunzle, Otto Maier, Enric Ducal, Pere Cabot, Carles Pujol, Josep Llobet, John Parsons i William Parsons - pa je nogometni klub Barcelona tada i osnovan.
FC Barcelona imao je uspješan start u regionalnim i nacionalnim natjecanjima s nastupima u prvenstvu Katalonije i španjolskom kupu.

1902. godine klub je osvojio svoj prvi trofej - Copa Macaya - te sudjelovao u prvom španjolskom kupu izgubivši od kluba Bizcaya rezultatom 1:2 u finalu. Gamper je 1908. godine postao predsjednik kluba kada se klub našao u financijskom problemima nakon što nisu uspjeli ništa osvojiti još od 1905. godine. Kao predsjednik kluba između 1905. i 1925. godine (u pet različitih navrata) Gamper je izdržao punih 25 godina. Jedan od njegovih najvećih uspjeha je bio osiguravanje da Barcelona igra na vlastitom stadionu što je klubu donijelo stabilnije prihode.
Dana 14. ožujka 1909. godine tim se premjestio u Camp de la Indústria, veći stadion ukupnog kapaciteta 8000 sjedala. Između 1910. i 1914. godine Barcelona je sudjelovala u Pirinejskom kupu koji se sastojao od najboljih klubova francuskih pokrajina Languedoc, Midi, Akvitanije (južna Francuska), Baskije i Katalonije. U to vrijeme to je bilo najuglednije nogometno natjecanje. Tijekom istog tog razdoblja klub je promijenio svoj službeni jezik iz kastiljskog u katalonski te s vremenom postao važan simbol katalonskog identiteta. Za mnoge navijače, podupiranje kluba nije imalo previše veze sa samom nogometnom igrom koliko s činjenicom da su se osjećali dijelom klupskog kolektivnog identiteta.
U svakoj nogometnoj nacionalnoj ligi u svijetu postoji žestoko suparništvo između dva najjača kluba, a to je posebno slučaj u La Ligi gdje se utakmica između Barcelone i Real Madrida zove El Clásico. Još od početka natjecanja ova dva kluba predstavljala su dvije različite regije u Španjolskoj: Kataloniju i Kastilju, kao i dva različita grada. Njihovo rivalstvo također reflektira i političke i kulturne tenzije koje se desetljećima osjete između Katalonaca i Kastiljaca, a koje jedan autor naziva ponovnim rađanjem Španjolskog građanskog rata.
Tijekom diktatura Prima de Rivere, a pogotovo Francisca Franca (1939. - 1975.) sve regionalne kulture bile su potisnute. Svi jezici koji su se inače govorili u Španjolskoj, osim samog španjolskog (i to kastiljskog jezika), bili su službeno zabranjeni. Simbolizirajući želju za slobodom Katalonaca, Barca je postala Više od kluba (Més que un club) za same Katalonce. Prema Manuelu Vázquezu Montalbánu najbolji način da Katalonci demonstriraju svoj identitet je bio da se pridruže Barci. Bilo je to manje riskantno nego da se pridruže tajnom anti-Francovom pokretu, a i na slobodniji su način mogli izražavti svoje neslaganje s režimom.